Otpuštanje traume

Od samog početka našeg života, pa čak i prije trenutka našeg rođenja, emocionalno i fizički reagiramo na svoju okolinu. Prirodan impuls cijelog našeg bića je da se mičemo, i svojim tijelom i svojom sviješću, od svega što je bolno i na bilo koji način preplavljujuće za nas, a dolazi izvana. Zbog toga stišćemo, smrzavamo one dijelove nas koji osjećaju bol, da bi tu istu bol smanjili. Naše micanje od bolnih iskustava nije samo na mentalnom nivou, ono se manifestira kao izbjegavanje senzacija u tijelu koje nam uzrokuju emocionalnu bol.

Utjecaj traumatskih iskustava na naš život

Ako traumatsko iskustvo definiramo kao događaj koji je bio preintezivan i prebolan (fizički ili emocionalno) ili jednostavno “previše” da bi ga mogli potpuno svjesno i tjelesno proživjeti tada znamo da traumatski događaji, koji se dešavaju u apsolutno svim ljudskim životima na različite načine, uzrokuju određenu nemogućnost da u potpunosti živimo u svom tijelu. Zbog traume, postanemo podijeljeni, na neki način fragmentirani (ili rascjepkani) jer izbjegavamo sva iskustva koja nas emocionalno podsjećaju na traumatska iskustva. Posljedica toga je nepotpuni osjećaj života.

Apsurdno, isti mehanizam, koji nam je u traumatskom iskustvu omogućio da preživimo, sada nam onemogućuje da živimo u potpunosti. Odrastamo i postajemo, na neki način, puno “manje” od onoga što bi mogli biti. Ne koristimo svoj životni potencijal s kojim smo rođeni, jer je negdje po putu polu-ugašen traumatskim iskustvom. Tako postajemo manje vrijedni, manje hrabri, manje sposobni, manje spontani, manje znatiželjni, manje kreativni, manje empatični, manje lucidni, manje odlučni, manje sposobni za odnose i kontakt, imamo manji kapacitet za seksualni užitak…
Živimo život koji je, na neki način, prigušen, s puno manje boja, tekstura, zvukova i mirisa. Vrlo često, cijelo vrijeme osjećamo da bi mogli (i željeli) živjeti “više”, no uglavnom ne znamo zašto to ne možemo ostvariti i osjećamo se bespomoćno promijeniti to. Istina je da nam zarobljena trauma u tijelu to onemogućava.

Zašto raditi na otpuštanju traume?

Da bi ponovno potpuno nastanili svoje tijelo i tako osjećali život stvarnije na svim nivoima, dobro je početi raditi na otpuštanju traume. To radimo kroz psihoterapijski proces, u sigurnoj okolini i uz terapeutsku podršku. Otpuštanjem traume se polako i postepeno vraćamo u svoje tijelo, ponovno ga počnemo posjedovati i koristiti upravo na način na koji je i zamišljeno da to činimo: da osjećamo cijelim svojim bićem, svakom svojom stanicom, da je život siguran, pun, dobronamjeran, da smo dobrodošli u njega i da ga želimo živjeti i iskusiti bez ograničenja.

Trauma prestaje biti “čudovište u ormaru” ako ju odlučimo izvaditi iz njega, upoznati, prihvatiti, sprijateljiti se, razumjeti zašto je nastala, koje posljedice je ostavila, naučiti kako te posljedice možemo iscijeliti i kako sve to zajedno možemo na najbolji način iskoristiti za sebe, za pozitivnu promjenu vlastitog života.

Traumatska iskustva više nemaju moć upravljanja nama onog trenutka kada se (uz adekvatnu podršku i sigurno vodstvo) usudimo pogledati u njih, jer tada činimo svjestan izbor promjene i stvaramo novo iskustvo za sebe. Tada trauma postaje naš putokaz na putu ka tome. Ako želite iskustveno više istražiti ovu temu, dobrodošli ste na našu radionicu: Oslobađanje iz kaveza traume, 7.5.