fbpx

Ornamenti na božićnom drvcu, simboli su naših darova, a davanje i primanje dio su istog iskustva. Iako je Božić posebno vrijeme u godini koje nosi energiju srca, otvorenosti i zajedništva, vrijeme davanja i primanja nije rezervirano samo za ove dane.

Živimo u ritmu davanja i primanja. Svakog dana. Svake minute svog života. Svake sekunde.

Udišemo. Izdišemo.
Promatramo. Bivamo promatrani.
Pričamo. Slušamo.
Dodirujemo. Bivamo dodirnuti. 

Otvaramo i zatvaramo svoja srca u ritmu svoje ranjivosti. Zatvaramo ga ritmu povrijeđenosti, boli, razočaranosti dok ga opet ne otvorimo nekoj novoj radosti, vjeri, nježnosti, ushitu, motivaciji, nekoj sitnoj sreći. Zatvaramo ga nakon što doživimo razočarenje i mislimo da ga više nikada nećemo otvoriti, no dogodi se neka nova vjera, motivacija, zagrljaj… i mi opraštamo i vjerujemo. I nastavljamo tako kroz cijeli život. Disati kroz vlastitu bol.

Puno sam se puta pitala, pa kako to da se naša srca ne umore od toga? Kako to da ne odustanu, ostanu zauvijek zatvorena u samoći i izolaciji.

Što je to, što nas cijeli život, i dalje tjera da unatoč svoj boli koju smo doživjeli idemo dalje? I koji je trenutak u kojem se taj naš unutarnji ritam mijenja? Koji je trenutak baš taj koji našu krutost i zatvorenost, naš strah i izolaciju mijenja u otvorenost, bliskost i povjerenje?

Trenutak čežnje. Trenutak mekoće našeg srca.

Trenutak kada dopustimo svom srcu da ga nešto dirne. Da ga dovoljno omekani da primi, da osjeti. Da nas nešto gane. A upravo je taj trenutak u kojem primamo ujedno trenutak u kojem dajemo. 

Da bi primili, moramo biti otvoreni. Ne možemo primati zatvorenog i krutog srca. I zato je trenutak našeg primanja istovremeno trenutak davanja. Primajući dajemo svoju ranjivost.

A taj tijek primanja i davanja, davanja i primanja lijek je za naše ranjeno srce. Ljubav nije ništa drugo nego otvoreno srce. Ako možemo biti otvoreni, osjećati sve što prolazi našim srcem, samim tim činom volimo. Sebe. Jer ne bježimo od sebe. Druge. Jer se ne otuđujemo. Ne povlačimo. Jednostavno smo tu, dišemo sa svojim srcem. Iskreni prema sebi i svijetu oko nas.

Nažalost, većina nas je ranjena upravo na takav način koji je zatvorio naša srca. I onda, nakon što su postala uplašena, stisnuta, potrebita i očajna, ne znamo kako ih ponovno otvoriti životnom toku. Kako ponovo biti tu i biti ok sa tokom primanja i davanja. Kako se dati svijetu oko sebe i kako svijet oko sebe primiti u sebe.

Ako pogledamo iza svog straha od otvaranja, ako zagrebemo malo dublje u površinu svoje vlastite životne priče i svih kriza koje su nas dovele do ovog mjesta, mogli bi pronaći jednu posebnu priču koja nam se pokušava ispričati. Koja nam pokušava pokazati put kako opet voljeti sebe. Jer svaka osobna kriza u našem životu je prilika za rast i ljubav prema sebi. 

Što ako nam ona tiho šapće:

Pogledaj u mene. I iscijeli me. Pogledaj ponovo u mene. I sve što leži u meni. Tvoje srce je ranjeno i ja sam samo način na koji to možeš vidjeti. Pogledaj i ne bježi od onoga što vidiš. Jer to je tvoj najbitniji zadatak. To je tvoja osobna evolucija. To je najbitniji posao koji moraš napraviti. I ništa drugo nije bitnije od toga. 

I što ako je to istina? I što ako je osjećanje naše boli najveća prilika da naučimo voljeti sebe. Ako je bavljenjenje njom, bavljenje najbitnijim pitanje našeg života. 

Kako vam se to čini?

Kako vam se čini donošenje odluke da sebe stavimo na prvo mjesto. Da se, konačno, damo sami sebi sa namjerom da obavimo posao učenja ljubavi prema sebi. Da ga shvatimo kao najbitniji posao na svijetu. Iscijeliti sebe. Samo sebe. A sve što dođe u naš život dok hodamo tim putem, dobrodošlo je.

Negdje davno sam pročitala da ljudi najbolje daruju svijet upravo sa onim darovima koje su kroz svoju bol naučili primati. I kako godine prolaze, sve više se slažem s tom izrekom.

I zato ako se pitate, koji je vaš dar koji čeka da ga podijelite sa svijetom, odgovor leži u vama. 

Poslušajte svoju priču.
Ne pitajte se što svijet treba.
Pitajte se što vas oživljava, što vam vraća sjaj u oči i ispunjava vaša srca.
I onda idite i činite to. Prvo sebi. A onda svijetu.
Jer svijet treba ljude sa živim srcima. 

Samo to.

Ana Katarina Sansević