Odnos s ocem: otac i djevojčica (2.dio)

Slab otac i vječna djevojčica

Kada je očev odgojni stil „preslab“, tada odrasla žena ostaje u ulozi vječne djevojčice. Otac može napustiti djevojčicu na više načina: tako da ga fizički uistinu nema ili da je prisutan u odgoju, ali nema kapaciteta da bi usmjerio i vodio dijete. Jednostavno, u sebi nema uspostavljene granice, ustrajnost, mušku snagu i odlučnost.

Budući da su takve vječne djevojčice često slabe u odlučivanju i donošenju odluka, ponekad mogu biti sklone i ovisnosti poput prekomjernog jedenja, rada, vježbanja, bježanja od osjećaja samoće, konzumiranja alkohola, tableta ili mogu razviti neku bolest. Jer, kako drugima ne izgovaraju ne, ni same sebi ne mogu reći ne. Na neki način, one drugima predaju svoju energiju, gube vezu sa sobom i same sebe iscrpljuju.

Borbene Amazonke svoj prikriveni bijes znaju usmjeravati prema muškarcu u obliku kritike ili napada. Kod vječnih djevojčica on se najčešće manifestira kao manipulacija, laganje, nošenje osjećaja krivnje i žaljenje same sebe. Takva žena zapravo smatra da nije dovoljno dobra, da nikad neće ništa postići te da ne zaslužuje ljubav. Ponekad kao da živi u svojem zamišljenom svijetu, u kojem će se jednoga dana ostvariti sve što želi. Također, često misli da će doći muškarac koji će ju spasiti, s kojim će napokon sve biti kako treba.

Dok same sebi ne priznamo da je to iluzija, tražit ćemo savršene muškarce i dobivati upravo suprotno.

Vječne djevojčice najčešće privlače muškarce koji će ih moći voditi, pomagati im, usmjeravati ih i poticati u njihovim ciljevima. Najčešće u partnerima traže mušku snagu, koju su kod sebe potisnule. Međutim, iako žena to vođenje na početku veze možda i poželi, kasnije joj muškarac može početi određivati sve, čak i njezin identitet. Isto tako, može ju  varati, ostavljati i naređivati joj, a da ona pritom ništa ne smije ili ne želi pitati jer vjeruje da tako mora biti.

Krut otac i borbena Amazonka

S druge strane, borbena Amazonka je žena koja je suprotna strana iste medalje. Ona je potpuno usvojila muška načela, ali je pritom potisnula svoj drugi dio – ženstvenost i osjećajnost. 

Takve žene najčešće odabiru partnera koji je vječni dječak, a njemu treba stroga mama koja ga može voditi i postavljati granice. Ona zna što je za njega najbolje i kako treba živjeti, isto kao što je njezin otac znao što je za nju najbolje. Međutim, takva žena odabire slabijeg muškarca u ulozi vječnog dječaka jer je to muškarac koji je u jednom svojem dijelu jako emotivan i kreativan, baš kao i vječna djevojčica. No, borbena Amazonka potpuno je odsječena od svojeg središta emotivnosti pa pronalaskom takvog partnera ona ipak nesvjesno može biti cjelovita.

Borbenu Amazonku kao da štiti zaštitni oklop koji nosi na sebi. Kada bi ga skinula, na svjetlo dana izašao bi njezin bijes i pobuna. Ponekad je taj bijes maskiran napadajima panike, anksioznošću, naglim ispadima bijesa ili u obliku depresije. Nerazriješen i potisnut bijes iz prošlosti, najvidljiviji je u odnosu s partnerom. Tada su žene nesvjesno sklone napadati partnera, jako ga kritiziraju i pokušavaju „naplatiti“ dugove prošlosti.
„Znam što je najbolje za tebe i kako trebaš živjeti.“
„Moj put je ispravni put.“
„Ja sve moram sama.“

Iako takva žena zna kako zaraditi novac, ostati jaka i držati sve pod kontrolom, ispod svega toga borbena Amazonka ne zna kako u svoj život vratiti strast. Ona tek treba otkriti kako osjetiti istinsku slobodu i povezanost u sadašnjem trenutku. Zato treba srušiti vlastitu iluziju sigurnosti i kontrole te se uputiti u otkrivanje nečeg novog i neistraženog.

Prihvaćanje sjene

No, bez obzira na to koji stil očevi koriste u odgoju svojih djevojčica, poanta je jednaka. U slabom ili prekrutom odgoju djevojčice nauče odvojiti se od jednog svojeg dijela (muškog ili ženskog načela). Tijekom života one neprestano tragaju za tim potisnutim dijelom i pokušavaju ga vratiti. Zapravo, vječna djevojčica i borbena Amazonka jednako su ranjene žene. Ni jedna ni druga ne znaju biti svoje i živjeti slobodno. S jedne je strane žena koja misli da ništa ne može jer je preslaba, a s druge – žena koja smatra da si ne smije dopustiti ni najmanjuslabost i da uvijek mora biti jaka. U nekim situacijama žena se može ponašati poput djevojčice, a već u drugom trenu biti borbena (možemo možda staviti ratnica, samo prijedlog).

Da bi postala cjelovita, svaka žena mora osvijestiti, prihvatiti i prestati potiskivati svoju sjenu. Sjena je sve ono što smo potisnule da bismo preživjele ili se zaštitile, još u dječjoj dobi. Međutim, ako u odrasloj dobi nismo svjesne svoje sjene, ona najčešće djeluje na naš život nesvjesno te se pojavi kada se tomu najmanje nadamo.

Treba prihvatiti svoju tugu i ljutnju te ih polako puštati van i preobratiti u kreativnu energiju. Vrlo često ranjena se žena boji svoje vatre i energije koja se nalazi u njoj. Ponekad suze znaju biti pomiješane s bijesom pa se žena može čas ljutiti pa nakon toga plakati i tako naizmjence. Kao da nas nevidljiva sila vuče na dvije strane, a mi ne znamo što učiniti, što je uistinu ispravno? Jedno smo naučile, a drugo želimo. To je normalan proces kada smo u stanju konfuzije, zbunjenosti.

Ipak, potrebno je raščistiti sve te nagomilane i zapetljane osjećaje, misli i uvjerenja. I kada se to nesređeno stanje smiri, dio po dio našeg stvarnog, cjelovitog ja počinje izlaziti i iznova se stvara.

Paralelno se javlja i postavljanje granice: „Neću to više podnositi.“ Puštanjem potisnutih osjećaja na van, javlja se zdrava težnja da brinemo o sebi i maknemo se od svega što nam šteti.