fbpx

Sjećam se tog trenutka, vrlo jasno i živo. Bio je sparan dan, a mi na moru u našoj vikendici. Imala sam još jedan neurotični ispad u nizu, jer mi je uglavnom svega bilo previše (vrućine, djeteta, muža, muke, PTSP-a, života, nadraženosti, frustracije, sebe – biraj). Ni ovaj put nisam uspjela iskontrolirati reakciju ispred sina nakon što je napravio neku banalnu glupost, nego sam se raspala. U tom trenu, bliska osoba koja me često viđala ovakvu, ozbiljnim i mirnim glasom mi je rekla: ‘Ivana, imaš dvije opcije: Jankomir ili nešto konkretno poput škole/edukacije za osobni razvoj‘.

Naravno – i prije mi je nebrojeno puta rekla da moram nešto promijeniti – da mi terapija jednostavno nije dovoljna da se izborim s prošlosti i samom sobom. Da moram intenzivnije i s više kontinuiteta raditi na sebi i svojim sranjima jer ću se u protivnom skroz raščetvoriti, a usput i oštetiti članove familije koji su mi preostali. No baš tada, tog sparnog ljetnog dana, prvi puta sam je uistinu čula – zapravo sam čula samu sebe kako u sebi ponavljam njene riječi.

Pa sam onda u Ivaninom fazonu – par mjeseci koketirala s odlukom, barem par puta tjedno pregledavala web stranicu edukacije, sjedinjavala se s idejom pa joj bježala… kako to već kod mene biva. Pokušavala se svojski sabotirati i uvjeravati da je to previše angažmana i da ja to unutar svoje infrastrukture života ne mogu; kao što sam se puno puta u životu već uvjerila da nešto što sam uistinu željela nisam mogla – jer eto imam baš objektivne razloge: suludi posao, potrebito dijete, premalo vremena, nastavi niz…

No ova je ideja istovremeno u meni budila po prvi puta nešto novo i intenzivno, neku energiju koju već dugo nisam osjetila, neku prodornu nezaustavljivu silu, i mom umu neobjašnjivu čežnju za slobodom i oslobođenjem od života i Ivane kakva sam mislila da trebam biti i Ivane kakva sam postala…

I onda sam krenula. S uobičajenim grčem u pleksusu, sa strahom, idejom da bi možda ipak bilo bolje uteći i ne čačkati dodatno po sebi. Ali bilo je tu i puno dobroga – olakšanje što startam iz nulte točke, što mogu, smijem, imam pravo – odbaciti nešto što sam mislila da je jedino što vrijedi, mijenjati se, pokušavati, griješiti, isprobavati, učiti, tražiti se. Osjetiti i biti Ivana kakva sam negdje duboko unutra. Ivana koju sam dosta dobro zagušila, potisnula, izolirala i čiji glas baš više i ne čujem.

Kada sam napravila prvi korak, sve je bilo jednostavnije no što sam očekivala. Moduli, predavanja srijedom. Daleko od toga da je bilo lako. No iznenadio me entuzijazam, koji me vodio čak i kada je bilo teško. To je onaj osjećaj kada nešto guraš, osjećaš i znaš da je to jedini način, veseliš se tome, ali ti istovremeno predstavlja noćnu moru. No tvoji mali uspjesi, pobjede i sreće višestruko ti nadoknadi muku.☺ Iznenadila sam samu sebe koliko mi je škola postala važna na listi prioriteta – kao da je postala metafora za Ivanu! Previše godina sebi nisam bila bitna zbog nelakih životnih okolnosti – pa je škola postala način i sredstvo da to napokon sebi postanem. Čak i kada mi raspored nije dopuštao da to činim, odlazila sam na školu. Npr. kada sam bila sama s klincem, nalazila sam raznorazne načine da se snađem. Čak i kada mi se nije dalo. Spoznaja da sam žicala frendice da mi čuvaju dijete (što mi je prije bilo nezamislivo – ja da tražim druge da mi čuvaju dijete da bi ja išla na neku edukaciju, a ne npr. na hitnu ;)))) – i da sam s takvim entuzijazmom to činila, pa čak i u dane kada mi je pomisao da na školu bila odbojna… sve to svaki mi je put nanovo potvrđivalo moju odluku.

I ne, nije mi ta prva godina protekla jednostavno. Kontinuitet koji te iz tjedna u tjedan primorava da se pogledaš unutra, da barem jednom tjedno susretneš sebe, nekad su mi bili jezivi, no istovremeno jako vrijedni. Puno se toga počelo otvarati, načinjati, dizati. Često nisam ni bila svjesna što se događa. Pa sam ignorirala dok me ne bi prebacilo. Na školi sam i pronašla svoju grupu, svoje pleme, šaku nekih nasumično odabranih ljudi koji sada čine štit za sve promjene koje se dešavaju unutar mene. Čudesan osjećaj!

Ponekad mi se čini, kao valjda i svima, da čim više kopaš, više toga izlazi; ali nekako znam da za mene s ovog mjesta ne postoji druga opcija. S druge strane, uviđam promjene i nalazim načine da (možda puževim korakom, ali ipak) mijenjam reakcije, zovem svog unutarnjeg promatrača i pokušavam sagledati situacije bez one impulzivne histerične reakcije. Da se smirujem, pogledam, uzemljim, da postajem više mirna sa samom sobom. No najvažnije od svega – da me sve manje strah biti sa samom sobom.

Razlog zbog kojeg sam zapravo nakanila napisati ovaj tekst je što sam usred prve godine škole, negdje pred kraj zime, na FB stranici putopisca kojeg pratim ugledala jednu fotku i osjetila neobjašnjivo snažan impuls da tamo odem. Sama. Na fotki je bilo Popajevo selo na sjeveru Malte. O Malti dotad nisam znala ništa.

I tako sam ja opet – počela koketirati s idejom, koja mi se istovremeno činila fantastična, ali mi i prizivala napad tahikardije. Pa se pokušavala tjednima sabotirati – s idejama da bi možda ipak mogla pozvati neku frendicu da ode sa mnom ili da ipak odgodim put dok mi dijete ne upiše faks (hahahah, a sad ima 7 godina) ili da možda ipak odem bliže. Svaki put kad bih osjetila sabotera, uzela bih pauzu i odložila odluku sa strane. O mojim previranjima nisam nikome govorila jer sam znala da će svi misliti da ja NEĆU OTPUTOVATI. Ili sam vjerovala da će oni to misliti. Jer ideja da ja nešto ne mogu i ne znam dio je mojih uvjerenja nastalih u formativnim godinama, i nešto što sam si potvrđivala kroz odrastanje, a što polazi iz mojeg djetinjstva i kategoriziranja mene unutar obitelji kao one ‘osjetljivije, nesposobnije i nesnalažljive’.

Jedne sam večeri tako ostala sama u dnevnom boravku, sin je spavao, muž nešto radio, a ja sam otišla na komp i kupila kartu. Čim sam platila kartu krenuo je grč u pleksusu. Užasan strah. Muž je pitao što radim. Rekla sam mu, a on se na to nasmijao, iskreno ali i mrvu podrugljivo (ili se barem meni tako učinilo?) i komentirao da mu je drago zbog puta, ali da me teško može zamisliti kako se snalazim sama po Malti. A kako bi me on mogao zamisliti kada ja nisam mogla zamisliti samu sebe? I tako je prolazilo vrijeme, a ja sam Maltu nosila u srcu i nisam se njome bavila.

Stigao je dan polaska, muž me vozio na aerodrom, a ja sam mu u autu na rubu suza dramila što mi je ovo uopće trebalo i da sam mogla ići sama chillati i u Ljubljanu, a ne na otok kod Afrike?! No uputila sam se, noseći u sebi cijeli dijapazon emocija koje su me obuzimale, ali zapravo me iznad svega mučio strah od toga – što ću i kako činiti s Ivanom sedam punih dana? U prvi mah se činilo kao pakao ☺
Silom životnih prilika, posljednjih nekoliko godina uvijek je fokus bio na nekoga – prvo na roditelje koji su preminuli, potom na sina koji je bio teško bolestan, pa nakon toga na spašavanje žive glave s posljedicama koje su te rane, gubici i traume ostavile na mene. Nije bilo prostora za druženje s Ivanom. Toliko je dugo bila negdje potisnuta da sam je već zaboravila. Bojala sam se. Što bi mogla vidjeti, pronaći, zateći…

Zato sam na put ponijela 3 knjige (ritualno odabrane), prije puta printala itinerare i cijelo se vrijeme bojala tog prostora od previše sati boravljenja sa samom sobom. U varijanti kada su izuzete sve sigurnosne točke iz moje svakodnevice, poput posla, obaveza, rasporeda. I kako sam stigla na otok, strah je mic po mic jenjavao, a ja sam sve više osjećala da se nemam koga bojati jer to sam samo ja – a sa sobom živim eto već 40 godina! ☺

Iracionalni strahovi poput onog da ću možda umrijeti od srčanog ili moždanog udara tamo negdje u selu na otoku kod Malte i da to nitko neće niti znati smanjivao se, a ja se opuštala i popuštala. Teška srca kontrolfrik u meni drugi je dan odustao od svih planova obilaska Malte jer ih je u datim okolnostima bilo nemoguće ispoštovati i samo sam odlučila biti spontana i činiti što mi dođe. To je za mene nepoznat teren. Par puta dogodile su se malo neugodne situacije, ali toliko sam imala neke prirodne vjere u samu sebe i – svaki je put sve završilo na najbolji mogući način.

Sloboda koju sam iskusila bio je toliko fantastičan osjećaj i kombinacija sreće, ljubavi, ponosa, vjere da mogu i želim – i da kad poželim da uistinu mogu – koliko god me većinu mojeg života uvjeravali/a u suprotno. Tu sam spoznaju s Malte donijela doma.

I naravno – prekrasne ljude koje sam čula i osjetila, želju i upornost da se prilagodim i kada nije izgledalo obećavajuće, volju da vidim dobro čak i kada je bilo loše, prirodu koja oduzima dah i vožnju skuterom s dečkom kojeg sam upoznala preko zajedničke prijateljice. Ta je vožnja bio jedan od najzabavnijih momenata – dok se on sekirao i psovao na talijanskom jer je skuter na struju išao presporo, ja sam sjedila iza i bestidno uživala u vožnji na vjetru maštajući kako imam nepunih 20 godina, a moj me dečko Francuz upravo vozi po Provansi.☺

Da nije bilo škole i edukacije, ja sigurno ne bi otišla na Maltu. Selotejp koji sam nakeljila da bi ušutkala Ivanu već je mrvicu bio načet samim time što sam došla na školu. No uz pomoć škole sastrugala sam još jedan sloj i glas je postao za nijansu glasniji. A ja sam ga poslušala. Meni osobno to predstavlja otvaranje novog svemira.

Kad sam stigla na Maltu, samoj sam sebi obećala da ću otići u Popajevo selo – zbog tog sam mjesta i otišla tamo i željela sam se tako odužiti svemiru. Otišla sam zadnji dan. Putovanje dotamo i nazad trajalo je sve skupa pet sati, a relacija jedva broji 50 kilometara ☺ to je malteški javni transport! Vraćala sam se tako iz Popajevog sela i gubila po rutama i busevima, potpuno premorena, ali istovremeno toliko suludo sretna! Hodajući sam okidala selfije – i smijala se naglas samoj sebi – na svakoj sam fotki izgledala kao da sam zaljubljena do ušiju…

Malta me učinila toliko sretnom da nakon povratka nisam znala pretočiti to u riječi. No sve više vjerujem da me ta razina sreće obuzela jer sam se nakon sedam dana zapravo – svidjela sama sebi ☺ Tako da u toj novoj vezi ili barem fazi veze sa samom sobom sebi kažem – we’ll always have Malta! I tko zna kakva još čudesa <3

Ivana Sansević

Novosti u centru

osobni razvoj