Obično oni koji dijele puno savjeta, govore svojem unutarnjem djetetu, kako bi se osjećali sigurnije. Kako bi izbjegli nešto što vide u vanjskoj projekciji. Svi to činimo do izvjesne mjere. Kad je pretjerano, dobro bi bilo zapitati se “Zašto to radimo”? S druge strane mogu biti ljudi koji iz svojih obrazaca žele da im netko drugi kaže što da čine. Ili ljudi koji su alergični na “savjetovanje i podučavanje”. Jedino što možemo učiniti je pogledati sebe. Koliko to činimo? Traže li to drugi ili namećemo svoje mišljenje. Koji je razlog da to činim?
Svi to činimo. Nije sve loše u tome. Ne možemo druge mijenjati, ali možemo sebe početi promatrati…činim li ja to prečesto? Pitaju li me za savjet? Slušaju li uopće što govorim? Ljutim li se ako ne slušaju? Mora li moja biti zadnja? Kako funkcioniram i kome zaista pričam? Ono što je postalo automatsko, ne dozvoljava nam da živimo potpunije vlastitu autentičnost.