Ako su vaši osjećaji bili ignorirani u djetinjstvu, kao odrasli ćete možda teško vjerovati da nekoga zaista zanima kako se osjećate. Možda ćete misliti da ljudi koji su ljubazni prema vama imaju neke druge razloge za ljubaznost, osim da vas zaista vide kao ljudsko biće. Možda nećete voljeti bliskost s drugima jer nikad niste razvili ljubavnu privrženost s roditeljima. Možda ćete se bojati izraziti ili ćete govoriti brzo jer ste naučili da “vaše riječi ili pitanja” nisu važna. Ako ste odrastali da nikome nije bilo važno kako se osjećate, možda će biti teško pričati o vlastitim emocijama. Možda ste izgradili unutarnji život u emocionalnoj usamljenosti, odbacujući vlastite potrebe, kako bi izbjegli odbacivanje izvana. Možda ste povjerovali da “gnjavite” druge ako pokušavate reći koje su vaše potrebe. Možda uopće ne znate jer niste nikada naučili kako procesirati vlastite osjećaje, kako ih imenovati, razumjeti ili vrednovati? To će vas učiniti prekritičnim prema sebi ili drugima. Nedostajat će vam empatije jer se nikad nije stvarala uz prisutsvo drugih.
Život će biti zahtjevan, odnosi često nerazumljivi. Ranjivost će biti ekstremno opasna pa ćete možda preskakati tražiti pomoć i podršku. Bit će lakše pričati o teškoćama kad su već riješene. Kad se ne traži ono što nam treba u odnosima, drugi neće znati puno stvari. Može doći do nepovjerenja u vlastite instinkte, donošenje osobnih odluka ili preuzimanje odgovarajućeg rizika.
A možda se na tome može raditi i polako mijenjati u odraslom životu? Kako vam to zvuči?