fbpx

Krenuvši na put osobnog razvoja, najčešće se bavimo svojim vlastitim povredama iz djetinjstva koje su uzrokovale da se danas osjećamo bezvrijedno, krivo, da imamo jak osjećaj srama ili određenu disfunkcionalnost u vlastitom životu.

Bavljenje svojim vlastitim povredama je tema kojom se moramo okupirati ne bi li iscijelili svoje rano-razvojne traume. No, danas bi voljeli otvoriti i jednu drugu temu. Na koji način mi sami, koji smo bili povrijeđeni u ranom djetinjstvu, nesvjesno povrijeđujemo i druge oko sebe? Namjera nam nije da nam utabamo osjećaj krivnje, koji je ionako vjerojatno već dovoljno dubok, nego da se pozabavimo slikom malo širom od samih sebe.

Vrlo često, upravo ljudi koji imaju osjećaj da nemaju nikakvu moć da povrijede nekog drugog (jer se sami osjećaju nevrijedno i bespomoćno) to čine na indirektne načine. Njihov osjećaj da je u njihovom ponašanju prema drugima sve u redu, navodi ih (suptilno i nesvjesno) da ignoriraju pravila pristojnosti i ljudskosti – i da prelaze granice ljudima oko sebe.

Oni, na taj način, ponavljaju svoje djetinjstvo. Vrlo vjerojatno su njihove vlastite granice bile gažene na taj način. No, isto tako uzrok tog ponašanja može biti i u nečem drugom. Zamislite situaciju malog djeteta, koje se zabavlja rugajući se svojim roditeljima na nevin način. Za ovo dijete roditelj je još uvijek, na mnogo načina, neranjivo božanstvo. Dijete niti ne pomišlja da bi roditelja mogao povrijediti komentar male osobe.

I upravo u ovim situacijama djetetu ponekad nedostaje zrcaljenje. Kao što malo dijete boli kada ga roditelj obezvrjeđuje, isto tako i roditelj može biti povrijeđen od njihovih riječi. I njihove riječi bole, te oni to moraju naučiti. Dijete ne može, samo od sebe, shvatiti koliko su i drugi ljudi, ponekad krhki i ranjivi. Kao što je dužnost roditelja da djetetu zrcali pozitivne osobine, ispunjava njegove potrebe, daje podršku i bude tu uz dijete, kada ga ono treba, isto tako je dio njegovog posla da mu zrcali i ponašanje koje nije u redu.

Zdravi osjećaj krivnje je emocija koja je evolucijski uvjetovana i potrebna i služi tome da se osjećamo krivima nakon što nekog povrijedimo, svjesno ili nesvjesno.

Svi znamo da je osjećaj krivnje jako neugodna emocija. Upravo zato je neugodna da bi nas motivirala da ju promijenimo u sebi. Kako to činimo? U kontekstu zdravog osjećaja krivnje činimo to tako da se pitamo što smo to učinili da se osjećamo krivim? I što u svom ponašanju prema drugima možemo promijeniti da se više tako ne osjećamo?

Ako, na primjer, svog partnera “nevino vrijeđamo” šaleći se u društvu drugih osoba, a kada nam kasnije partner kaže da mu to nije bilo ugodno, tvrdimo da smo se “samo šalili”, što ćemo dalje napraviti? Mogli bi osjetiti zdravi osjećaj krivnje, koji nam govori da ovu osobu boli kada se “šalimo” na takav način. Mogli bi uzeti u obzir njenu ranjivost i krhkost. Mogli bi se ispričati i pokušati promijeniti svoje ponašanje, jer tu osobu volimo i želimo joj dobro.

No, ako nismo u stanju vidjeti svoju nesavršenost i prihvatiti da ponekad i mi povrijeđujemo druge, nećemo biti u stanju to napraviti. Vrlo često će se u nama aktivirati obrambeni mehanizam, dio funkcije ega koji se nikako ne želi osjećati krivim (pa čak niti na zdravi način) te ćemo prebaciti krivnju na drugu osobu zamjerajući joj da je “preosjetljiva”, da je “krivo shvatila naše riječi” jer mi “nikada ne bi nekog namjerno povrijedili na taj način”. Na žalost, dok god ne uspijemo dovoljno duboko pogledati u svoju negativnost, dotle će nam se dešavati ovakvi ili slični konflikti sa našom okolinom.

Istinska promjena, osim pogleda u naše vlastite povrede, sastoji se i od neugodnog promatranja na koje sve načine i mi povrijeđujemo druge ljude.

Želimo li doista osobno narasti (a to je upravo ono čemu služi osobni razvoj) moramo se pozabaviti i ovim pitanjem. Moramo naći načina da prihvatimo, mnogima od nas, nepoznatu ideju: koliko god da se osjećali bezvrijednima, zaboravljenima, ignoriranima ili bespomoćnima, i mi imamo moć nanijeti drugim ljudima ozbiljnu štetu. Odrasli i zreli postajemo onda kada shvatimo da doista možemo nekome pokvariti dan, a ponekad, kroz ponavljanje neopreznih i pogrešnih riječi, i život.