fbpx

Glasovi unutarnjeg kritičara i unutarnjeg sabotera nisu stvoreni bez razloga. Bili su način preživljavanja, kopiranja onoga što smo slušali izvana, pokušaj zaštite ako sami preduhitrimo tuđu kritiku. Očajnički pokušaj prilagodbe. Dijete koje je izloženo prečestoj kritici, pokušat će se prilagoditi i neće razviti povjerenje u sebe. Nakon nekog vremena te glasove kritike internalizira kao nešto „što nije u redu s njim“. I onda počinje kritizirati samog sebe. To postane kao glas provjere što sve može biti pogrešno i nevaljalo. I taj iskrivljeni glas stvara „iskrivljeni osjećaj zaštite“. Kao, ako sami sebe iskritiziramo, onda nas neće zaskočiti i tako zaboljeti neprihvaćanje i kritiziranje izvana. Kad imamo preglasan glas unutarnjeg kritičara, on nas sabotira u mnogim stvarima koje želimo postići. Nikad neće biti dovoljno dobro i ne dopuštamo si pogreške. A život bez pogrešaka nije moguć, tako učimo što ne moramo ponavljati. Kad se pretežno ljutimo na unutarnjeg kritičara, ne razumijemo koji dio nas je usvojio stalno kritiziranje.

Ljutnja na unutarnji glas kritičara neće utišati onaj dio nas koji se oklopio takvom obranom. Bit će još žešći i oštriji. Tako nas je nekad pokušao spasiti.

Danas je taj glas zamoran i opterećujući, ali ako ga se samo pokušavamo riješiti s netrpeljivošću, on će se boriti još više. Zato što je nekada dio nas tako preživljavao razočaranje, osjećaj neprihvaćanja, odbacivanja i omalovažavanja.

Zamislimo tog kritičara i sabotera kao malo dijete. Sebe kao dijete koje pokušava ostvariti ono što mu treba, biti viđeno, prihvaćeno i voljeno. Ako je bilo puno kritike, onda se dijete  pokušavalo tome prilagoditi kako ne bi više boljelo. Što ako sami sebe počnemo provjeravati kritikama…“možda ćemo tako postati bolji za mamu i tatu“.

Tek kad postanemo znatiželjni za svrhu naših iskrivljenih glasova danas, možda shvatimo koliko su važni bili nekad za preživljavanje boli osjećaja odbačenosti i neprihvaćenosti.

Ako zapitamo te unutarnje dijelove sebe, tu unutarnju djecu: Kako ste prošli kroz sve to? Kako ste me sve spašavali? Možda da im se zahvalimo za nekadašnju pomoć. Možda da zaista postanemo odrasli i pozabavimo se tom unutarnjom djecom. Da ih prihvatimo i kad ne znaju, kad su zbunjeni, kad im treba više vremena. Kad god dotaknemo dijelove sebe koji su zarobljeni i odvojeni u traumatskom vrtlogu, osjećat ćemo se kao nekada kad je to bilo neizdržljivo. Ako je bilo prerazorno osjećati se glupo i zbunjeno, onda će nas preplaviti takav osjećaj. Potreban je netko odrastao tko može propustiti te „nekada neprobavljive osjećaje“. Jedina odrasla osoba koja može to polako propuštati za osobne odvojene, nedovršene osjećaje smo mi. Nema nikoga drugog tko to može učiniti umjesto nas. Nema nikoga drugog tko može osloboditi dio nas koji je zarobljen u kritiziranju i nepovjerenju u sebe.

Tek tada će nam vlastiti dijelovi možda povjerovati da više ne služe onako kako nam sada treba. Oni čekaju odraslu osobu koja će ih prihvatiti bez uvjetovanja. A to smo sada mi.