Naš živčani sustav neće povjerovati lažnoj pozitivnosti koju forsiramo kognitivno. Brkanje osjećaja dostatnosti i zadovoljnosti u sadašnjem trenutku i forsiranje pozitivnosti koju stvarno ne živimo, kreira dozu toksičnosti i lažne slike.
Kad smo stvarno u sadašnjem trenutku možemo prihvatiti i nelagodu kao dio nečega što osjećamo bez vezivanja uz to da mora biti drugačije baš sad. To nam može otvoriti i mogućnosti promjene koja ne dolazi iz glave i recepta kako bi se trebali osjećati. Osjećaji prolaze kad ih ne sputavamo i ne potiskujemo.
Uobičajena „lažna pozitivnost“ je zapravo oblik disocijacije-odvajanja od tijela i sadašnjeg trenutka.
To se može pokazivati kao : dijeljenje savjeta drugima kako se trebaju osjećati ili ignoriranje „mračnih“ problema i osjećaja. Možemo ostati u negiranju stvarnosti (kao zlostavljanje u obitelji). Blokiranje osjećaja u tijelu koja nas dovode u neugodu ili govorenjem „to će samo proći“.
Tada možda „izgledamo“ kao nepobjedivi i da nas ništa ne može izbaciti iz takta, ali ispod toga je najčešće veliko potiskivanje. Ne možemo slušati ništa što nas dovodi u neugodu ili ne možemo biti u konfliktu. Konflikt ne znači nužno prekid odnosa, nego je dio međuljudskih odnosa. Ukoliko pokušavamo pošto poto izbjeći konflikt ili teške razgovore, čime ih prekrijemo i sakrijemo? Možda šutnjom, ignoriranjem ili lažnim osmjehom? Koliko to zaista košta unutarnjeg mira i stvarnih osjećaja?
Ako sam zaista netko tko njeguje kroničnu pozitivnost, mogu li iritirati ljude oko sebe? Što činim tada?
Odbijam pričati o tome? Ili se zatvaram i osporavam tuđe emocije? Hoću da i drugi ignoriraju takve osjećaje?
Cilj „lažne pozitivnosti“ je izbjegavanje konflikta i pokušaj reguliranja vlastitog nemira.
Kako je tu prisutan veliki strah od sukoba (koji je vjerojatno nekada bio zastrašujući i nepodnošljiv), pokušaj će biti zaštiti sebe od nečega što je bilo „neizdržljivo i neprobabljivo“.
Međutim lažna pozitivnost može dovesti do puno nerazumijevanja unutar odnosa, jer se druga strana može osjećati kao da ju se ne vidi i ne čuje. Isto tako se druga osoba može osjećati zbunjeno, kao da nema pravo na ljutnju, tugu, razočaranje itd.
Lažna pozitivnost je samo krajnost koja ima nasuprot sklonost viđenja samo „crnog i lošeg“. I jedno i drugo je krajnji disbalans. Lepeza ljudskih osjećaja je široka i imamo kapacitet svih tih osjećaja. Pitanje je gdje živimo? U trajnom crnilu koje neće vidjeti resurse i ljepotu života ili stavimo ružičaste naočale kako ne bi vidjeli ništa bolno i zahtjevno?
Gdje živite više? Što pokušavate izbjeći? Čega se zaista bojite?