Odnosi – braća i sestre (drugi dio)

Više djece u obitelji

Djeci u velikoj obitelji pruža se prilika da se u međusobnom odnosu igraju najraznovrsnijih uloga, a sve ih to priprema za život u većim zajednicama – naposljetku i u svijetu.

Jedinom djetetu u obitelji, uz nedostatak braće i sestara, nedostaju i bratići i sestrične pa kao stariji teže sklapaju nova poznanstva s drugim dječacima i djevojčicama. Takva djeca uvijek traže postojane odnose, a to dovodi do odbijanja slučajnog upoznavanja, dok su članovi velike obitelji navikli na susrete s prijateljima braće i sestara pa imaju puno više životnog iskustva u ljudskim odnosima.

Pitanje skrbi za roditelje kad dijete postane starije

Jedinci mogu biti preopterećeni željom da se brinu o roditeljima. Tamo gdje je više djece, briga o ostarjelim roditeljima puno će lakše predstavljati zadovoljstvo, a ne samo obavezu.

Djeca s posebnim potrebama

Roditelji koji imaju dijete s posebnim potrebama suočeni su s problemom koji traži poseban pristup. Takvom djetetu nije jednostavno davati ono što je nužno potrebno, a da istodobno i ostala djeca u obitelji dobiju jednaku količinu pažnje i njege.

Bolest oca ili majke

Bolest može biti duševna ili tjelesna. Neki su roditelji pritisnuti brigama ili potišteni. Neki roditelji obitelj grade na pretpostavci da je svijet neprijateljsko mjesto. Jedino dijete to samo mora otkriti i savladati.

Primjerice, zbog prevelike ljubavi i brige, odnosno prevelike želje za posjedovanjem, dijete se osjeća zarobljeno s roditeljima. Roditelji doživljavaju da su djetetu sav njegov svijet. Obiteljske su spone beskrajno važnije od ostalih.

Ako dijete u obitelji nema vršnjaka to ga može ispuniti nekom vrstom „gordosti“.

Bolje je imati jedno ili dvoje djece i činiti najbolje za njih, nego imati neograničen broj djece, a bez fizičke i emocionalne snage koje su potrebne za njihov razvoj.

Ako je u obitelji samo jedno dijete, treba drugu djecu pozivati u igru i to treba početi rano.

Ako druga djeca nisu dostupna, mogu ih nadomjestiti jaslice i vrtići, a mogu pomoći i psi, odnosno druge kućne životinje.

Blizanci

Jednojajčani blizanci uvijek su istog spola i veoma su nalik jedno drugome. Dvojajčani blizanci ne moraju biti ništa sličniji nego druga braća i sestre. Proučimo li emocionalni razvoj dojenčeta, vidjet ćemo da se nesebičnost razvija zdravo i postojano samo onda kada je utemeljena na prethodnom iskustvu sebičnosti. Bez primarne sebičnosti, nesebičnost djeteta zakočena je u srdžbi i negodovanju.

Primarna sebičnost jednaka je predanosti majke koja se usklađuje s djetetovim željama i dopušta mu da se razmaše u svojim željama te da s vremenom postane sposobno poštovati tuđe stajalište.

Majka na početku u djetetu razvija osjećaj posjedovanja i vlasništva nad njom. Osjećaj da je stvorena za tu svrhu. Ako to dijete iskusi kasnije neće imati problema postati nesebično. Svako dijete ima trenutak kad „dopušta“ majci novu trudnoću.

Nekad je to oko dvije godine, a ponekad dijete može biti starije.

Blizanci od početka imaju ono drugo dijete s kojim moraju izaći na kraj. 

Važno je osjećaju li blizanci odmah na početku da, svaki za sebe, posjeduju majku. Majci je svakako zahtjevno davati sebe cijelu oboma. No, važno je da sa svakim od njih postupa kao da je ono jedino. Da blizanac uvidi koje su razlike među njima. Najčešće im temperamenti nisu isti.

Blizancima je to u psihološkom smislu problem jer ih okolina poistovjećuje i izjednačava jedno s drugim. To ih zbunjenjuje u pogledu identiteta. Kad blizanci postanu sasvim sigurni u osjećaj sebe samih, kasnije se mogu zabavljati i šaliti na temu zamjene identiteta.

Ako se jedno dijete preda dadilji, ono će biti ljubomorno na drugo koje je uz majku.

Blizanci su prisiljeni upoznati jedno drugo. Ponekad će možda biti zahvalni ako ih roditelji iz nekog razloga (poput ospica) privremeno razdvoje jer je mnogo lakše postati cjelovitom osobom, nego kad je u društvu svojeg blizanca.