Koherentna tjelesna psihoterapija

Tjelesna psihoterapija je proces koji se odnosi na redovnu individualnu praksu u kojoj se osoba upušta u istraživanje određene teme u iskustvenom smislu, uz sigurno vodstvo i podršku terapeuta.

Teme koje su pogodne za rad u terapijski rad, odnose se bilo na problematiku svakodnevnog života, bilo na rad s određenim traumama ili pak na dublje istraživanje vlastite osobnosti. Za odabir teme u terapijskom radu značajnu ulogu ima predanost istraživanju vlastite istine te spremnost na otvaranje određenih uvjerenja koja nosimo u svojoj tjelesnoj, emocionalnoj, mentalnoj i energetskoj memoriji, a koja onemogućuju korištenje vlastitog potencijala u njegovoj punini.

Terapijski sat traje šezdeset minuta, a preporučuje se kontinuitet u razmaku od jednog do tri tjedna. Proces je moguće zaustaviti u svakom trenutku uz dogovor s terapeutom, a isto ga je tako potom moguće nastaviti prema potrebi.

Što je koherentna tjelesna psihoterapija?

Koherencija uvijek podrazumijeva korelacije, povezanost, dosljednost te učinkovito korištenje energije. Koherencija se odnosi na cjelovitost i globalni poredak, gdje je cjelina veća od zbroja svojih pojedinačnih dijelova. Da bi bilo koji sustav proizveo funkciju, mora imati svojstvo globalne koherencije, a to vrijedi i za naše fizičke, mentalne, emocionalne i društvene sustave.

Psihoterapija usmjerena na tijelo opisuje terapijske pristupe koji uključuju i fizičko tijelo klijenta u terapijski proces. Proces koji prepoznaje odnos između ljudskog tijela i psihološke dobrobiti osobe.

U koheretno tjelesnom pristupu u psihoterapiji, educiramo klijente što je svijest o tijelu i okolišu tijela te kako doživljavati svijet ne samo svojim mislima i emocijama, već istovremeno i preko svog tijela. Rezultat je dublje razumijevanje povezanosti tijela i uma s poboljšanom sposobnošću oslobađanja nedovršenih procesa i reguliranja emocija. Također pomaže u upravljanju stresom, rješavanju problema povezanih s traumom, životnim prijelazima, odnosima i izgradnji otpornosti.

U edukaciji koherentne tjelesne psihoterapije integriraju se različiti modaliteti tjelesne psihoterapije: neorajhijanski pristupi, rad s razvojnom traumom, rad sa šok traumom, terapija dvije osobe, neuro afektivan dodir, psihoterapija međuljudskih odnosa i novija otkrića u neuroznanosti.

Program je priznat od Europske Asocijacije za tjelesnu psihoterapiju (EABP) i Saveza psihoterapijskih udruga Hrvatske (SPUH).

Kako funkcioniramo u našem pristupu Koherentne tjelesne psihoterapije?

Terapeutski pristup “bottom up”, odozdo prema gore usredotočuje se najprije na tijelo. Zašto na početku rada obraćamo naročitu pažnju na senzacije u tijelu? Beba u majčinoj utrobi, a potom i nakon rođenja ima samo jedan način prepoznavanja stvarnosti. To su isključivo tijelo i tjelesne senzacije. To je naš prvi i bazični kontejner ili kapacitet za očuvanje života. Sve ostalo izvire iz toga, osjećaji, kasnije misli i na kraju moguća svjesnost. Tijelom prepoznajemo ugodu ili neugodu, tj. što je dobro za život i što ugrožava život. Dijete je potpuno ovisno o odraslim ljudima (roditeljima ili skrbnicima) i za reguliranje potreba tijela treba pomoć. 

Ukoliko je taj period života prošao dovoljno dobro, ljudi kasnije imaju sposobnost prepoznavati svoje tjelesne senzacije i bolje razumjeti vlastite potrebe. Kada rani period života nije prošao dovoljno dobro, tendencija je da se zaštitimo odvajanjem od kronične neugode u tijelu različitim stilovima preživljavanja i adaptiranja.

Ono što nazivamo osobnošću, često je mješavina stvarnih osobina i usvojenih stilova preživljavanja koji uopće ne odražavaju naše pravo ja, već njegov gubitak.

Gabor Mate

Sve što živčani sustav nije mogao propustiti, mora se odvojiti i pospremiti u tijelu (traumatski vrtlog) kao nedovršeni proces. Odvajanje se događa preko autonomnog živčanog sustava i često je potpuno nedostupno racionalnom dijelu mozga. Zato Koherentna tjelesna psihoterapija pomaže ljudima da se polako i postepeno povezuju i prepoznaju što im njihovo tijelo priča.Tijelo nam cijelo vrijeme priča. Zove u pomoć preko nesanice, smetnja u disanju, radu srca, probavi ili bolovima u kralježnici. Ako ne razumijemo taj jezik, znakove koje nam tijelo upućuje, zapravo ga ignoriramo. Tijelo se uvijek bori za našu dobrobit, ali ne može nositi previše nedovršenih procesa, traumatskih vrtloga. Svi ti odvojeni dijelovi, stvaraju disregulaciju živčanog sustava. Kad ljudsko tijelo ima previše takvih odvojenih dijelova dolazi do kronične “bottom-up” disregulacije (od tijela prema osjećajima i razmišljanjima) te do negativnih identifikacija, uvjerenja i prosudbi koje zauzvrat pokreću još veću disregulaciju nervnog sustava i stvara se ciklus patnje.

Zbog toga je ovo iskustvo tijela baza za proces iscjeljivanja psihe i emocionalnih problema. Tijelo je najkraći put povezivanja sa stvarnošću. Obraćanjem pažnje tijelu i tjelesnim senzacijama, možemo najbrže prepoznati istinu ili fikciju naših uobičajenih procesa.

Kad se uspostavi podržavajući ritam u kojem imamo više dodira s vlastitim tijelom, omogućavamo živčanom sustavu veći kapacitet samoregulacije.

Nakon te faze terapeutskog pristupa možemo pokrenuti “top-down” proces, od vrha (svjesnosti) premo dolje (tjelesnim senzacijama). U našem prepoznavanju to može uključivati rad s mržnjom prema sebi, samoodbacivanjem, ljutnjom, tugom ili prosuđivanjem. Budući da se mnoge naše identifikacije razvijaju u prvih pet godina života, iskrivljenja u identitetu tjeraju nas da vidimo sebe i svijet iz perspektive djeteta.

Za dobrobit čovjeka bitna je mogućnost upravljanja intenzitetom svojih emocija. Danas je prihvaćeno u neuroznanosti da je jedna od najznačajnijih posljedica nesigurne rane privrženosti (attachment theory) i kasnijih šok trauma rezultat nedostatka sposobnosti za emocionalnu i autonomnu samoregulaciju.

Hoće li trauma biti okrutno i kažnjavajuće čudovište ili sredstvo za uzlet u visine osobne transformacije, ovisi o tome kako joj pristupamo.

Peter Levine

Koherentna tjelesna psihoterapija i utjecaj na svakodnevni život

Šok i razvojna trauma ugrožavaju našu sposobnost reguliranja emocija i ometaju autonomne funkcije poput disanja, otkucaja srca, krvnog tlaka, probave i spavanja. Kvalitetan život čovjeka zahtjeva upravljanje intenzitetom vlastitih emocija.

Samoregulacija odrasle osobe znači da kada smo umorni možemo spavati, a ako smo pod stresom imamo zdrave načine da se oslobodimo tog stresa. Regulacija afekta uključuje način na koji upravljamo svojim emocijama: kako se nosimo s tugom, radošću, ljutnjom, uzbuđenjem, izazovom, strahom… svim ljudskim emocijama. Simptomi emocionalne disrelugacije razvijaju se kada nismo u stanju osjetiti svoje emocije, kada nas one preplavljuju ili kada ostanu neriješene. Ako nismo u stanju upravljati snažnim ili teškim emocijama, tjeskobom ili depresijom, nalazimo se u stanju disregulacije. Uobičajeni simptomi disregulacije su poremećeni obrasci spavanja ili prehrane, tjeskoba, napadi panike, kompulzivno ponašanje, depresija i ovisnost.

Potreba da se osjećamo regulirano, opušteno u svom tijelu i u svom životu, toliko je važna da kada smo u stanju disregulacije pokušavamo pronaći regulaciju koja nam je potrebna, često pod svaku cijenu (prejedanjem, alkoholom, drogom, radoholičarstvom, šopingom, virtualnim životom na društvenim mrežama itd.). To su „sekundarni užitci“ koji nikada ne podmiruju primarne potrebe, a to su potrebe za sigurnošću, prihvaćanjem i ljubavlju.

U terapijskom radu koristimo se prisutnošću i svjedočenjem te pozivanjem klijenata da istraže somatske i emocionalne komponente iskustva. Prisutnim svjedočenjem pomažemo klijentu pronaći što ga zaista zanima, tj. što je možda iza transfera i projekcija. Promatranjem emocionalnih reakcija vezanih uz to, nudi se mogućnost ekspresije preko pokreta tijela te praćenjem senzacija. Kada se dogodi uvid, daje se dovoljno vremena da se integrira na svim razinama bića.

Terapija uključuje razgovor, pokret tijela i praćenje impulsa kroz kretanje te korištenje različitih alata u tjelesnoj psihoterapiji. „Felt sense“ je vrlo važan kroz sve korake rada. Utjelovljenje uvida daje mnogo više mogućnosti da ga dalje živimo u svakodnevnom životu.

Za ovu metodu psihoterapije je iscjeljenje veći stupanj svjesnosti i preuzimanje svoje životne energije natrag u vlastite ruke, u skladu s osobnim najvećim dobrom. U našem pristupu, važno nam je služiti kao putokaz i kao podrška drugima bez određivanja što je najviše dobro za njih i bez osuđivanja onoga što je duša te osobe željela dotaknuti u nekom iskustvu. 

Pritom su prihvaćanje osobne snage, moći odlučivanja i odabira iskustava te preuzimanje vlastite odgovornosti na svome putu za nas najvažnije smjernice u kontaktu sa svakom osobom s kojom radimo. Stoga, u svakome aspektu svoga rada naglasak stavljamo na kontakt, za koji smatramo da je od iznimne važnosti. Kako preko kontakta učimo od početka svoga života – dodirom i ogledavanjem sebe u majčinim očima, u njezinom licu koje nam zrcali zadovoljstvo ili zabrinutost – tako ono što smo u najranijem djetinjstvu naučili o sebi i svijetu prenosimo u kontaktu s drugima.

Ukoliko je u tom periodu u nekome aspektu izostao kontakt s ljubavlju i podrškom, upravo nam taj dio nas, koji nosimo kao uvjerenje o sebi i svijetu, onemogućava da kao odrasli živimo svoj puni potencijal. Zato je kontakt, bio na fizičkoj ili energetskoj razini, upravo ono što je najpotrebnije u procesu iscjeljenja.

Praksa Koherentne tjelesne psihoterapije

Tjelesna psihoterapija je proces koji se odnosi na redovnu individualnu praksu u kojoj se osoba upušta u istraživanje određene teme u iskustvenom smislu, uz sigurno vodstvo i podršku terapeuta.

Teme koje su pogodne za rad u terapijski rad, odnose se bilo na problematiku svakodnevnog života, bilo na rad s određenim traumama ili pak na dublje istraživanje vlastite osobnosti. Za odabir teme u terapijskom radu značajnu ulogu ima predanost istraživanju vlastite istine te spremnost na otvaranje određenih uvjerenja koja nosimo u svojoj tjelesnoj, emocionalnoj, mentalnoj i energetskoj memoriji, a koja onemogućuju korištenje vlastitog potencijala u njegovoj punini.

Terapijski sat traje šezdeset minuta, a preporučuje se kontinuitet u razmaku od jednog do tri tjedna. Proces je moguće zaustaviti u svakom trenutku uz dogovor s terapeutom, a isto ga je tako potom moguće nastaviti prema potrebi.