Koliko god starimo, svoje mlađe verzije sebe nosimo u sebi iz dana u dan. Možda se naš povrijeđeni 5-godišnjak pojavljuje kada se naš najbolji prijatelj ne javlja na telefonski poziv, ili se naša nesigurna 15-godišnjakinja pojavljuje kada ju kolegica na poslu iskritizira.
U svakome od nas skriveno je unutarnje dijete. U nama, u našem partneru, u našim prijateljima… Problem je u tome što se to dijete često niti ne skriva – ponekad vrlo otvoreno bjesni ili vrišti. Ili glasno plače. A možda se čak može baciti na tlo i odbijati učiniti ono što odrasla osoba u nama zahtijeva od njega.
Naše unutarnje dijete predstavlja dječji aspekt našeg unutarnjeg ja. Ono sjedi duboko u našoj psihi i neprestano nas podsjeća na potisnute osjećaje ili zanemarene potrebe iz našeg djetinjstva. Pa čak i kada smo imali sretno djetinjstvo, i u njemu je bilo trenutaka kada naše potrebe nisu bile zadovoljene, trenutaka kada je naše unutarnje dijete zadobilo emocionalne ožiljke.
Zašto bi trebali iscijeliti svoje unutarnje dijete?
Ako je naše unutarnje dijete ranjeno i odbačeno i od nas samih, često imamo problema sa:
- prepoznavanje i komuniciranjem vlastitih emocija
- izražavanjem vlastitih potreba bez osjećaja krivnje, srama ili ljutnje
- postavljanjem granica prema svojoj okolini
- ljubavi prema sebi
Svatko od nas bez obzira na to koliko “smo odrasli”, treba nježnost, ljubav i prihvaćanje. Izvana možemo djelovati jaki, samostalni, odrasli, kao da sve možemo sami i ne trebamo druge niti njihovu ljubav. Možda smo svoju potrebu za ljubavlju potisnuli ili odustali od nje. Možda potrebu osjećamo ali nas je sram izraziti ju. Koja god da je naša priča, u svakome od nas još uvijek postoji senzibilni, potrebiti dio koji treba ljubav, a često ne znamo kako to pokazati.
Te osjećaje često doživljavamo kao “dječje” i ne dozvoljavamo si ih osjećati kao odrasle osobe. Razlog zašto ih odbacujemo nalazi se u ranom djetinjstvu. Ako nam u dječjoj dobi potreba za ljubavlju nije bila ispunjena na adekvatan način, ili smo čak bili zanemarivani i ignorirani, odbaciti ćemo taj dio sebe. Naše unutarnje dijete je dio nas koji nije bio prihvaćen od vlastitih roditelja i koji smo i mi, kao posljedicu odbacivanja okoline, naučili odbaciti.
Kada od roditelja dobivamo poruke da smo “preosjetljivi” kada se rasplačemo, da smo “male bebe” kada nas je strah, da “moramo biti veliki” kada tražimo pomoć i podršku ili da “smo zločesti” kada izrazimo svoju ljutnju počnemo vjerovati da nešto nije u redu s nama kada osjećamo te osjećaje. Razvijamo ideju da se moramo “popraviti” da bi nas roditelji voljeli.
Kako odrastamo, nosimo to lažno uvjerenje sa sobom. Učimo odbaciti sve one vlastite osobine koje nisu bile dobrodošle u našoj okolini, da bi nas okolina i partner “voljeli”.
U svakom od nas, osim unutarnjeg djeteta postoji i unutarnji roditelj. Ako smo imali roditelje koji su uglavnom bili nježni, dobronamjerni i podržavajući prema nama, i naš unutarnji roditelj će biti takav. Nažalost, uglavnom nije. Najčešće ima oblik unutarnjeg kritičara i većinu vremena nas kritizira. Kad slušamo takav unutarnji dijalog, uglavnom čujemo prigovaranje. Kritičar govori djetetu što radi krivo i zašto to nije dovoljno dobro. No dobra stvar je što možemo raditi na našem unutarnjem roditelju da postane manje kritičan, a više brižan, nježan i blag prema našem djetetu.
Što nam rad s unutarnjim djetetom donosi?
Rad s našim unutarnjim djetetom iznijet će na vidjelo osjećaje koji objašnjavaju zašto su odrasloj osobi u nama neke stvari teže nego drugima. Dobiti ćemo uvid u naše skrivene potrebe, otkriti nezacijeljene rane iz djetinjstva i s vremenom bolje razumjeti vlastite obrasce ponašanja.
Rad s unutarnjim djetetom jedan je od najbitnijih alata koji pomaže iscjeljivanju boli iz prošlosti. Naučimo li komunicirati s našim unutarnjim djetetom moći ćemo mu pristupiti sa suosjećanjem. To će nam pomoći da ga prihvatimo. Da prihvatimo sve njegove mane i pogreške, strahove i sram, krivnju i osjećaj nevrijednosti. Da prihvatimo sve ono što smo odrastajući odbacili i osudili kod samih sebe.
Držala je samu sebe u zagrljaju, sve dok jecaji djeteta iznutra nisu potpuno utihnuli. Volim te, rekla je sebi. Sve će biti u redu.
Što nam pomaže u tom procesu?
Učenje ljubavi prema sebi.
Bez obzira koliko bolno bilo naše rano djetinjstvo, kada počnemo voljeti svoje unutarnje dijete, to će mu pomoći da ozdravi. Pa čak i kad ne znamo put te ljubavi, dovoljno je da počnemo otvarati srce toj mogućnosti i putovi će se početi otvarati. Kad iz svog srca zamolimo za podršku s najčišćom namjerom kojom želimo naučiti voljeti sebe, svemir će nas podržati u tome.
Proces učenja ljubavi prema sebi uključuje svjesno njegovanje zdravog odnosa sa našim unutarnjim djetetom, na način da ga sada mi sami možemo voljeti kako nikada nije bilo voljeno. Time ćemo mu dati osjećaj sigurnosti da može izraziti sve svoje potrebe, prihvatiti svoje mane ali i prepoznati svoje kvalitete.
Iscjeljujući svoje unutarnje dijete, počinjemo stvarati sigurnost koja je nedostajala našim mlađim verzijama nas. Na taj način pozitivne osobine našeg unutarnjeg djeteta mogu zablistati. Time otključavamo svoje prirodne darove, svoju unutarnju znatiželju i svoju neograničenu sposobnost ljubavi.
Novosti u Centru
