Ne postoji “savršena osoba” negdje vani koja će nadopuniti moje nedovršene procese. Ljubav je duboka posvećena praksa i zahtjeva snažnu namjeru s obje strane. Svatko ima nedovršenih procesa, dižu se frustracije i obrasci koji okidaju partnere. Bilo bi dobro otpustiti ideju o “savršenom partneru”.
Obrasci koji se uporno pojavljuju u ljubavnim partnerstvima, otežavaju odnose, a onda i život. Priča počinje negdje u djetinjstvu gdje emocionalne potrebe djeteta nisu bile dobrodošle kod odraslih, jer vjerojatno niti sami nisu to dobili. Tako odrastamo s nerazumljivim osjećajem usamljenosti i žudimo za osjećajem pripadnosti. Fantazije kreću rano jer se većina toga dogodi već do pete godine. Dijete počinje zamišljati kako će ga netko spasiti, kao u bajkama. To se onda pretvara u fantaziju i tinejdžersko sanjarenje kako ćemo sresti savršenu osobu. Tako se polako stvara „imidž“, iskrivljeno uvjerenje kako će doći ta osoba i najednom će sve sjesti na svoje mjesto. Zatim u partnerstvima koja započinju magičnom privlačnošću, prvim zaljubljivanjem, počinjemo projicirati dječje potrebe koje nisu bile ispunjene. Kao na primjer, partner bi me trebao tako voliti da me učini sretnom. I neuvjetovana ljubav koja nije došla od roditelja će se dogoditi sada. Naravno to sve prolazi ispod radara svjesnosti.
Sasvim sigurno druga osoba neće moći ispuniti taj nedovršeni proces koji je jako trebao u djetinjstvu kad smo se tek razvijali. Očekivanja ne pripadaju drugim osobama nego nama. Možda smo i to naučili u djetinjstvu da trebamo ispunjavati tuđa očekivanja, pa bi onda i drugi trebali ispuniti naša. Opet jedno iskrivljeno uvjerenje. Onda možemo ostajati u ljutnji, tuzi i iščekivanju… kada će se to dogoditi?
Bilo bi dobro otpustiti iluziju djeteta u nama i propustiti neisplakane dječje suze… kako bi počeli graditi kvalitetan odrasli odnos.
Inače ćemo ili ostati u razočaranju ili iznova i iznova tražiti tu savršenu osobu.
Buđenje uključuje tugu otpuštanja dječje fantazije i prihvaćanja da je i naš partner ljudsko biće. Naravno tu su potrebne obje osobe i svjestan angažman s obje strane. Tek tada možemo graditi zajedno podršku, povjerenje i ljubav umjesto dječje bajke.
Ukoliko trebate pomoć, tražite ju. Edukacija osobnog razvoja nam daje dovoljno vremena da mijenjamo i ono što je zapisano u autonomnom živčanom sustavu. Ono što je postalo automatsko i ne dozvoljava nam da živimo potpunije vlastitu autentičnost.