Četvrta čakra – tuga i suosjećanje

Kad je naše srce teško od tuge, teško nam je otvoriti ga, teško nam je čak i disati. Kad se tuga poriče, postajemo obamrli za svoje osjećaje i za svoju živost. Postajemo tvrdi i hladni, kruti i suzdržani. Iznutra se možemo osjećati mrtvo. Međutim, kad tugu uvažimo i izrazimo, nalazimo važan ključ koji otvara srce. Lijemo suze, izrazimo istinu i srce se olakša. Disanje se produbljuje. Pojavljuje se osjećaj prostranosti koji u nama stvara više prostora za duh. Nada se ponovno rađa. Priznavanje vlastite tuge vodi nas suosjećanju s drugima.

Dajte tuzi riječ; bol koja ne govori, šapuće prepunom srcu i nagovara ga da pukne.

Kad se zaljubimo, odustajemo od obrambenih mehanizama. Otvaramo se drugoj osobi i svijetu. Širimo se i rastemo. Kad smo povrijeđeni u ljubavi, povrijeđeni smo u svojim najranjivijim aspektima punim povjerenja. Jastvo je u svom najčišćem obliku kad je ranjeno. Doima se da više nije sigurno biti iskren. Naš se sustav – ranjen u srži – zatvara i gubimo ne samo voljenu osobu nego i sebe. Taj je gubitak najdublji.

Tugu koja se dogodi po okončanju veze lako je shvatiti. Vraća nas u osjećaj iskonske napuštenosti te budi osjećaj bespomoćnost. Ako se uvaži i prizna, s vremenom prođe, ali katkad u sebi nosimo tugu iz situacija koje nisu toliko očite.

Ako uzmemo u obzir da bi ljubav doista mogla biti najvažniji element dobrobiti i duhovnoga razvoja, svako narušavanje naše sposobnosti pronalaženja ljubavi čini duboku ranu. Kad uzmemo u obzir i to da to narušavanje utječe na naše ponašanje prema drugima u široj društvenoj sferi, nemamo samo osobni problem nego i kolektivnu situaciju. Ako je tuga rana, njezin iscjelitelj je suosjećanje.

Suosjećanje

Suosjećati znači ”osjećati s drugim”. U drugoj čakri sreli smo strast u području osjećaja, koja kroz želje duše poseže naprijed kako bi zadovoljila vlastite potrebe. U srčanoj čakri posežemo izvan sebe i širimo tu strast kako bi obuhvatila razumijevanje tuđih potreba. Kad je ego siguran u svojoj autonomiji i moći, može se dobrovoljno predati altruizmu. Ako su naše potrebe ispunjene i zadovoljene, svoju ispunjenost možemo dijeliti s drugima.

Veliko suosjećanje prodire do koštane srži. Ono je potpora svim živim bićima. Poput ljubavi roditelja prema jedinom djetetu, nježnost suosjećanja je sveobuhvatna.

Sposobnost za suosjećanje s drugima  prije svega ovisi o našoj sposobnosti da budemo u dodiru s vlastitim žudnjama i boli. Bol nas otvara za dublje razumijevanje drugih i širi naše ograničeno biće. Stoga je suosjećanje iznimna ravnoteža izražavanja gornjih i donjih čakri. Suosjećanje ostaje uravnoteženo, ali smireno i tiho održava prostor za promjenu pružajući stabilnost okvira i slobodu oslobađanja.

Suosjećati ne znači da moramo nešto popraviti. Najveći dio vremena to ne možemo, ali umjesto da se okrenemo na drugu stranu, možemo ponuditi suosjećanje. Dok radimo s parovima, često vidimo da jedan želi suosjećanje, a drugi osjeća pritisak da nešto promijeni. Kad nešto ne možemo popraviti, važnije je ponuditi suosjećanje.