KRIVNJA NARUŠAVA ZDRAVE GRANICE

Nametanjem krivnje u ranom djetinjstvu se izuzetno lako manipulira djecom. Dijete ne može prihvatiti osjećaj krivnje kao rezultat nekog krivog postupka, preuzet će da je „krivo samo postojanje„  te da je nešto pogrešno u njemu. Tako razoran osjećaj onemogućit će zdrav razvoj i osjećaj vlastitog bića i granica. Zato u ovom slučaju pričamo o „nezdravoj krivnji“, jer malo dijete i ne može biti „krivo“ zbog svojih pogrešaka.

Osjećaj krivnje demon je druge čakre jer ograničava slobodan tok kretanja, uvelike na način da ga lišava ugode. Ako se osjećamo krivim zbog onoga što radimo, u tome ne uživamo u potpunosti. Ne možemo potpuno osjetiti to iskustvo jer dio nas je zaleđen, te ograničava ili nadzire ono što radimo.

Osjećaj krivnje ograđuje sjenu u njezino mračno i nesvjesno područje. Mogli bismo reći da je osjećaj krivnje zatvorski čuvar koji sjenu drži iza rešetaka, ne dopuštajući joj da dođe na svjetlost svijesti. Zbog toga zatvorena sjena postaje još upornija pa čuvar mora postrožiti nadzor. Tako se osoba s razornim teretom nezdrave krivnje pokušava prilagoditi drugima kako bi izbjegla užasan osjećaj da nešto nije u redu s njom. Pokušaj izbjegavanja krivnje onemogućit će pravo na vlastite granice i na odabir kada je dosta i kada je vrijeme za NE.

Osjećaj krivnje polarizira osobnost. Razdvaja svjetlost od tame, dobro od lošeg. Jedan smo dan divni, a drugi smo dan užasni, samo zbog nečega što smo učinili. Što je svjetlost jača, to je sjena mračnija. Što je osjećaj krivnje jači, to se više nastojimo osloboditi ponašajući se besprijekorno. Polariziranoj osobi svojstveno je ili-ili razmišljanje (crno-bijeli kontejner). 

Djeca koja žive u strahu od kazne ostaju zaglavljena u takvom ili-ili razmišljanju. Razumljivo, djeca žele da pravila budu jasna, kako bi se mogla ponašati u skladu s njima i ostati sigurna. Žele da im se sve napiše crno na bijelo i sklona su sav život promatrati polarizirano. Ali, što se događa sa slučajevima koji su između?

Osjećaji su najčešće neodređeni. Potpuno prihvatiti svoje osjećaje znači prihvatiti tu neodređenost. Crno-bijeli izbori rijetko kad su prihvatljivi. Neprihvatljivi izbori onemogućuju nam donositi odluke i paraliziraju nas. Ne možemo naprijed, ne možemo se odlučiti, ne usudimo se puno toga. 

Moramo razviti sposobnost osjećanja da bismo razabrali suptilne nijanse između polova. Kada su osjećaji obamrli, sposobni smo razabrati samo očite razlike, upadljivije crno-bijele izbore. Kada je prisutan osjećaj krivnje, mislimo da moramo donositi jasne odluke, koje bi trebale biti ili-ili, ne postoji između. Zbog toga nam može biti teže doprijeti do istine, izraziti tu istinu drugima i razriješiti je donošenjem dobre odluke.

Krivnja je, dakako, katkad zdrav osjećaj: kao osjećaj koji nam omogućuje razmotriti vlastito ponašanje prije, tijekom ili nakon vlastitih postupaka. Ako nije izobličen, osjećaj krivnje govori nam gdje su granice i što bismo trebali promijeniti.

Tek kada postane pretjeran i izobličen, kada preraste u naviku, kada ga internaliziramo i kada postane toksičan, tada počinje upravljati slobodom kretanja i punim osjetilnim doživljajem života. Izobličena, nezdrava krivnja ograničava naš život i stvaran osjećaj sebe u međuljudskim odnosima.