Odnosi – braća i sestre (prvi dio)

Jedinac

Postoje brojne koristi koje dijete izvlači iz toga što je jedino. Roditelji mu se mogu potpuno posvetiti i pružiti mu bolje uvjete nego što bi mogli s više djece u obitelji. Dojenče može odmah, od samog početka, razvijati najjednostavniji odnos koji postoji između njega i majke. Tako utemeljeno bivanje u pojednostavljenoj okolini dijete može ispuniti osjećajem stabilnosti što će mu biti veliki oslonac tijekom cijelog života.

Kao što je, s jedne strane, očito da jedinom djetetu u obitelji za igranje nedostaju vršnjaci, s druge mu manjka bogato iskustvo koje se stvara kroz raznovrsne odnose djeteta sa starijom i mlađom braćom, odnosno sestrama. U dječjoj igri postoji puno toga s čim se roditelji ne mogu povezati. Oni se ne znaju u nju uživjeti onako kao što to djeci treba. Kad roditelj pokuša u igri imitirati prirodnu dječju ludost ona je djeci preočita i nestvarna.

Dakle, ako nema druge djece s kojom bi se moglo igrati, dijete je na nekin način lišeno radosti što ih donosi nedosljednost, neodgovornost i razmahanost poriva koje može imati samo neko drugo dijete.

Jedino dijete naginje preranoj zrelosti. Ono radije sudjeluje u razgovoru u društvu odraslih odnosno pomaže mami u kući i(ili) upotrebljava očev alat.

Njemu, na neki način, igra postaje dosadna i zamorna.

Za razliku od toga, djeca koja se zajedno igraju imaju beskrajnu sposobnost izmišljati pojedinosti igre. Ona se igraju dugo vremena bez prestanka, i to ih ne umara.

Dolazak brata/sestre

Dolazak novog brata ili sestre djetetu je izuzetno je važno i vrijedno iskustvo. 

Kada dijete gleda promjene u trudnoći kroz koje prolazi mama, prvo otkriva da više ne može udobno sjediti u njenom krilu. Ono postupno otkriva što je tomu uzrok. Na početku potajno zna da se nešto događa. U trenutku kada se napokon pojavi novorođenče i majka se istodobno vrati u normalno stanje, konačno dobiva opipljiv dokaz za svoju sumnju.

Mnoga djeca se s tom promjenom teško nose i pritom prolaze kroz razne teške osjećaje.

Unatoč tomu, dolazak novog člana obitelji, svakom djetetu koje to doživi, veliko je bogatstvo. Ono ima priliku vidjeti mamu kako doji, kupa i njeguje bebu.

Mnoga djeca igraju se da imaju malu bebu, pri čemu im za tu igru služe lutke. Djeca s mlađom braćom i sestrama mogu se tako igrati s bebom koju ima njihova mama.

Jedincu je najteže doživjeti, otkriti i pokazati vlastitu mržnju kada novo dijete ugrozi ono što je izgledalo kao sređen i siguran odnos s mamom i tatom. Uobičajeno je da se dijete uznemiri prilikom rođenja novog člana obitelji. Može mu biti jako nesklono, a njegove prve izjave obično izražavaju tu neugodu. Dijete, primjerice, može reći da novorođena beba ima lice kao rajčica ili prema bebi može iskazati otvorenu ljutnju, ponekada ju i fizički napasti. 

Ta će ljutnja malo po malo ustupiti mjesto ljubavi, kako se beba bude razvijala u ljudsko biće s kojim se dijete može igrati i ponositi se njime.

Međutim, prva reakcija može biti strah i mržnja, kao i poriv da se novorođenče “baci u kantu za smeće”, odnosno “vrati u bolnicu”. 

Vrlo važno je kada dijete otkrije da su brat ili sestra, prema kojima počinje razvijati ljubav, isti oni prema kojima je osjećalo mržnju i željelo da nestanu. Ono tako svoj crno-bijeli osjećajni kontejner prema bratu ili sestri spaja u ljudski.

Djeca uglavnom teško izražavaju ljutnju i imaju malo prilika pred roditeljima izraziti agresivnu stranu svoje prirode. Djeca koja zajedno rastu igraju se svih mogućih igara i tako imaju priliku izraziti i agresivnost s drugim djetetom jer se pred njim to ne boje učiniti (za razliku od roditelja). Također, imaju mogućnost sami otkriti da im nije svejedno kad uistinu povrijede nekoga koga vole.

Dolazak nove djece je važan jer na neki način simbolizira seksualnu privlačnost, povezanost i ljubav koji postoje između mame i tate. On sa sobom donosi važno smirenje u pogledu odnosa između mame i tate. Djeci je također životno važno osjetiti da se tata i mama seksualno privlače jer tako čuvaju osnovu obiteljskog života.

Roditelji koji imaju jedno dijete sve polažu u njega i time ono trpi. U vrijeme “rata” moraju biti jako hrabri da puste dijete “u borbu”.

Dječacima i djevojčicama potrebna je sloboda iskustva da se upuštaju u životne “opasnosti” i da se osjećaju frustrirano ako to ne mogu. Ako su jedinci postoji opterećenje da tako jako mogu povrijediti roditelje dogodi li im se “nešto loše”.