Zamislite da jednog dana odlučite sjesti u mali drveni čamac, opremljen samo najnužnijim što vam treba, i njime se otisnuti na pučinu. Pred vama je mirno more, beskrajan horizont, a vi krećete u potragu za dalekim i nepoznatim zemljama. Ne znate što vas sve čeka na putu, no u srcu osjećate neobjašnjivu čežnju da otkrijete tu zemlju i imate duboko ukorijenjen osjećaj da ona postoji. No, unatoč svoj svojoj vjeri da vi to možete i snazi s kojom ste krenuli na put, kada se nađete na dalekom horizontu i počnu vas šibati vjetrovi… kada se iz morskih dubina počnu pojavljivati nepoznate nemani… kada vam ponestane rezervi hrane i vode… kad tad, prije ili kasnije, susreti ćete sa sa svojim strahom. Prožeti će vas sve do kostiju. Osjećaj da ćete sletjeti s ruba horizonta i da nećete uspjeti, javljat će se sa svakim novim izazovom.
Strah od putovanja
Ovako nekako izgleda i putovanje osobnog razvoja. To je put na kojem nas, kao i sve istraživače, privlači otkrivanje onoga što nas čeka, a da još ne znamo imamo li hrabrosti suočiti se s tim. Ako se zainteresiramo za osobni razvoj i odlučimo saznati što on nudi, ubrzo ćemo otkriti da postoje različiti kompasi koji nam pokazuju smjer na tom putovanju. Kao što se na moru orijentiramo prema zvijezdama, suncu i pomaže nam vjetar… tako se na putu osobnog razvoja orijentiramo tehnikama promatrača, ekspresijom emocija, meditacijom, radom s unutarnjim djetetom i roditeljem, razumijevanjem projekcija i transfera, prihvaćanjem odgovornosti za svoje emocije i reakcije, vježbanjem uzemljivanja, kontaktom s drugima i s vlastitim srcem… a pomaže nam individualna terapija.
Sve ove tehnike i alati osobnog razvoja mogu nas itekako motivirati, dati nam osjećaj sigurnosti i potaknuti naš entuzijazam za daljnje istraživanje, no kada zaronimo dublje ispod vlastite površine i vježbamo bez oklijevanja susrećući se sa svim dijelovima sebe, neizbježno je da ćemo u jednom trenutku iskusiti strah.
Strah je univerzalno iskustvo. Nije neobično niti jedinstveno što osjećamo strah kad se suočimo s nepoznatim. Svi ga osjećamo. On je dio postojanja, nešto što svi dijelimo. Reagiramo strahom suočeni s mogućnošću usamljenosti, smrti, osjećaja da se nemamo za što držati.
Ako se, unatoč svom strahu, obavežemo ostati tamo gdje jesmo, na putu osobnog razvoja, tada naše iskustvo postaje vrlo živo. Stvari postaju jasne kada nemamo kamo pobjeći. Možda je jedno od najvećih otkrića na ovom putu, otkrivanje činjenice da ne možemo biti u sadašnjosti i istodobno voditi priče svog ega koje smo vodili cijeli život. Stajanje na rubu nepoznatog horizonta, potpuno u sadašnjosti bez referentne točke u prošlosti i budućnosti, bez starih načina da se primimo za nešto, s osjećajem da je jedini put da skočimo u nepoznato, duhovno je iskustvo koje nas mijenja.
Ostati sa sobom u strahu
Kad otkrijemo da je sadašnji trenutak prilično ranjivo mjesto i da ono istovremeno može biti strašno i divno, naše razumijevanje procesa se produbljuje. Na samom početku istraživanja, imamo razne vrste idealizacije i očekivanja. Tražimo odgovore koji će utažiti glad koju smo osjećali jako dugo. No, posljednje što želimo je susresti se sa strahom. A upravo tamo nas taj put vodi. Vodi nas do mjesta približavanja ka vlastitom strahu. Do direktnog gledanja u oči onome od čega smo cijeli život bježali.
Nitko nam nikada ne govori da prestanemo bježati od straha. Vrlo nam se rijetko u životu savjetuje da se približimo strahu i samo budemo tu, s njim. Savjet koji obično nudi okolina je da ga zagladimo, zasladimo, popijemo tabletu ili odvratimo pažnju. Da na bilo koji način učinimo da nestane. Takav poticaj nam je čak i nepotreban, jer odvajanje od straha je ono što radimo prirodno. Osjećamo da dolazi strah i pobjegnemo od sebe. Međutim, ponekad nam se u životu dogodi da smo stjerani u kut; sve se raspada, a ponestaje nam mogućnosti za bijeg. Nemamo se gdje sakriti. I onda ne znamo što učiniti jer nas nitko nije tome naučio.
Međutim, ostati i biti tada je najbolja opcija. Postati intiman sa svojim strahom. Tu nastupa istinska hrabrost. Jer, kao što smo već puno puta rekli, hrabrost nije odsustvo straha. Upravo suprotno. Hrabrost je naša unutarnja snaga da učinimo upravo to – postanemo intimni sa svojim strahom.
Hrabri ljudi nisu prestali osjećati strah, oni su učinili nešto potpuno drugačije. Postali su bliski sa svojim strahom.
Kada naučimo biti bliski sa svojim strahom, naš put osobnog razvoja postaje još dublji, još ponizniji. Smanjuje se prostor za našu bahatost i aroganciju koju nam donosi držanje za ideale. Naše projekcije o našim istinama i našim vjerovanjima se mijenjaju. Sve se to mijenja našom hrabrošću da koračamo malo dalje svaki put. Otkrića do kojih dolazimo postajući bliski sa svojim strahom, više nemaju veze s našim vjerovanjima kako bi osobni razvoj trebao izgledati nego s hrabrošću da sva naša vjerovanja umru. S hrabrošću da neprestano umiremo svaki dan, da se zaustavimo, ne potiskujemo, ne krivimo nikog drugog (niti sebe), s hrabrošću da se susretnemo s prazninom koja nema oblik. Tada nam se otvara mogućnost da iznova i iznova otkrivamo da ništa nije onako kako smo mislili da je. Da su i strah i ljubav i suosjećanje i hrabrost puno drugačiji od onoga kakvima smo ih doživljavali prije. Da se sva ta iskustva mijenjaju kada si dozvolimo da se raspadnemo u svom strahu. I susretnemo svoje srce.
Postoji jedna istina koju nas nisu naučili: Strah je prirodna reakcija na približavanje istini.
I zato, znajući to, sljedeći put kad se susretnete sa strahom, probajte ga dočekati sa dobrodošlicom. Jer upravo on vam je najsnažniji putokaz da ste na dobrom putu.
Novi događaji
