Zašto neki parovi uspiju, a neki ne?

Sigurno ste se i sami ponekad pitali ovo pitanje: zašto neke dugoročne veze opstaju, a neke ne. Izdaleka, odgovor na pitanje može izgledati kao da je to najokrutnija i najopasnija vrsta lutrije. Svi parovi su, na dan vjenčanja, ujedinjeni u želji da stvari funkcioniraju. Da budu sretni i da opstanu do kraja života. No istina je, da se iz određenih razloga, neki od njih jednostavno raspadnu, a neki ne.

Kako bismo iz ove jednadžbe uklonili dio zastrašujućeg elementa prividne slučajnosti (i potaknuli nas da radimo na pravim aspektima vlastitih odnosa), moglo bi nam pomoći da pokušamo definirati stvarne razloge zbog kojih dolazi do prekida.

Ponekad nam se čini da ljudi prekinu jer jedna strana želi mlađeg partnera. Ili zato što žele bolji seks. Ili zato što traže uzbudljivijeg suputnika. Ili zato što su se njihovi hobiji ili politički stavovi udaljili. Ili zato što su stvari — nekako — postale ‘ustajale’.

Iako nam se to čine razumni razlozi, ako u jednadžbu uvedemo sve nepoznanice kao što su:
troškove prekida, s obzirom na ogromna ulaganja koja ljudi ulažu u zajednički život, kaos koji nastaje ako postoje djeca, možemo sa dovoljno sigurnosti tvrditi da se gotovo nitko nikada ne rastaje iz tako jednostavnih razloga.

Pravi razlog leži negdje drugdje. Pravi razlog prekida leži u osjećaju jednog (ili oba supružnika) da nisu saslušani, da je zanemareno nešto što je za njih vrlo važno, da njihovo stajalište (ili životna istina) nije, na bazičnoj razini, priznata i poštovana. Nije važno što će biti predmet ovog nesaslušanja: moguće je da se nisu čuli o njihovim stavovima o novcu, o načinu na koji se odgajaju djeca, o tome kako bi voljeli da izgledaju njihovi vikendi ili kakav bi voljeli imati seksualni život.

Naša različitost sama po sebi nikada nije toliko problematična koliko je problematičan i nepodnošljiv osjećaj da nas se ne vidi i ne čuje u našoj različitosti.

Ne prekidamo zato jer se partner ne slaže s nama. Mogli bismo podnijeti da ne dobijemo ono što želimo. Mogli bismo podnijeti partnera koji glasa drugačije od nas. Ili tko više nije tako mlad kao nekad. Ili tko ima dosadne prijatelje. Ili različiti način provađanja godišnjih odmora. Ono što ne možemo podnijeti je netko tko nas zaustavlja kada pokušavamo izreći koliko su nam problematična ta područja razilaženja; kada se naš jedinstveni način gledanja stvarnosti ravnodušno negira. Upravo to je previše usamljeno (i ljutito) mjesto da bi ga mogli dugoročno podnijeti. Na kraju dođemo do toga da je bolje biti sam nego neviđen.

Velika je razlika između partnera koji ne radi ono što želimo i partnera koji ne čuje ono što želimo. Sasvim je moguće da ostanemo s nekim tko ne dijeli većinu naših interesa – sve dok se dogodi da ta osoba prihvaća i signalizira razumijevanje koliko su nam ti interesi važni. Bilo bi nam moguće živjeti s nekim tko ne želi živjeti na identičan način kao mi, sve dok može vidjeti stvari iz naše perspektive i imati razumijevanja i empatije prema našim nadama i čežnjama. Mogli bismo biti s nekim čije potrebe za ljubavlju idu u drugom smjeru, sve dok oni imaju hrabrosti slušati u kojem smjeru idu naše. Ne trebaju nam partneri da se s nama slažu o svemu; trebamo da daju znakove da mogu prihvatiti drugačijost i legitimnost naše vizije.

“Razumijem” je izraz koji bi mogao spasiti brojne dugotrajne veze. To bi, ako bi ga uspjeli usvojiti, mogao postati najromantičnija izraz koji postoji.

Ako želimo ostati zajedno, ne moramo biti iznimno lijepi ili bogati. Ne trebamo se oslanjati na slučajnost. Ne moramo imati briljantan seks ili usklađivanje interesa bez konflikata.

Samo trebamo biti sigurni da smo ljudi koji slušaju. Koji, kada partner ima nešto vrlo važno što želi podijeliti s nama, možemo podnijeti da prihvatimo stvari, možemo podnijeti da priznamo drugačije razmišljanje, i na kraju možemo reći: ‘Vidim da ti je ovo jako važno… potrudit ću se razmisliti o tome i vidjeti što mogu učiniti u vezi s tim.’ S ovog mjesta nadalje nije toliko bitno koliko će se radikalno stvari promijeniti, najbitniji posao je napravljen. Da smo čuli i vidjeli drugoga.

Osoba s kojom bismo se trebali skrasiti nije najatraktivnija niti najpametnija koju smo upoznali, to je ona koja ne osjeća ponos ili grižnju savjesti kad spremno kaže: ‘Čujem što govoriš i koliko ti je ovo jako bitno… Shvaćam to…’ Ili kaže: ‘zato što te volim, znatiželjna sam čuti kako ti vidiš stvari, reci mi više…’ Iako će nas i ova će nas osoba sigurno ponekad jako iznervirati ili isfrustrirati (jer svi to čine), malo je vjerojatno da ćemo ikada poželjeti prekinuti s njom.

Ana Katarina Sansević