Ranorazvojna trauma i kompleksni PTSP

Svrha jezika je omogućavanje boljeg razumijevanja stvarnosti. Što više riječi ima u našem rječniku to nam je lakše opisati ono što želimo ili definirati ono što nas muči te nakon toga potražiti pomoć koja nam je potrebna. To je slučaj i s jednim od najkorisnijih izraza u modernoj psihologiji: kompleksni PTSP.

Što je to kompleksni PTSP? Kome se događa? Kako prepoznati njegove simptome kad sumnjamo da se događa nama ili nekome u našoj okolini?

PTSP je kratica za posttraumatski stresni poremećaj. To stanje je službeno priznato 1980. godine, a opisuje izloženost relativno kratkom, ali razarajućem događaju: ratu, silovanju, nesreći ili terorističkom incidentu. Međutim, tijekom promatranja ljudske psihe i utjecaja ostalih stresnih događaja na nju, 14 godina kasnije 1994. godine, prepoznat je i kompleksni PTSP o kojem pišemo u ovom članku. Kompleksni PTSP obično je posljedica ranorazvojne traume. Kompleksni PTSP opisuje izloženost nečemu podjednako razornom, tijekom dužeg perioda djetinjstva, obično u prvih 15 godina života. To može biti izloženost emocionalnom zanemarivanju, ponižavanju, maltretiranju, nedovoljno dobrom ili poremećenom vezivanju sa skrbnicima, odbacivanju, nasilju u obitelji ili bijesu.

Prema svjetskoj statistici mnogi od nas, čak dvadeset posto, lutamo svijetom s kompleksnim PTSP-jem, boreći se s mnogim simptomima koji nam ograničavaju normalno funkcioniranje, ugodu u životu i naše potencijale. Vrlo često primjećujemo kako kod nas nešto nije u redu, a nemamo termin kojim bi definirali vlastiti problem. Ne povezujemo svoje simptome s nečim prepoznatljivim, ne znamo koga bi mogli potražiti za pomoć te koji tretman bi nam mogao pomoći.
Ovo je 12 vodećih simptoma kompleksnog PTSP-a. Možemo ih pročitati i nakon toga razmisliti odnose li se neki na nas (više od 7 je znak upozorenja koji vrijedi poslušati):

1. Osjećaj kako ništa nije sigurno: gdje god se nalazimo, strepimo da će se nešto užasno dogoditi. U stanju smo hipervigilancije (stanje povećane budnosti, konstantne prenadraženosti nervnog sustava). Katastrofa koju očekujemo često je potpuno iracionalna, ali si mi ne možemo pomoći. U svojim mislima imamo najgore varijante bolesti, nesreća, različitih nezgoda. Ljudi nas mogu pokušavati uvjeriti da pretjerujemo i da stvarnost nikada neće biti tako loša, ali logika nam ne pomaže.
2. Nikada se ne možemo opustiti i to se vidi na našem tijelu. Trajno smo napeti ili kruti. Možda imamo problema s tuđim dodirom, možda na određenim dijelovima našeg tijela (npr. ne volimo dodir po glavi). Ideja da parakticiramo jogu ili meditaciju nam je odbojna. Sve aktivnosti koje su mirne i opuštajuće su nam neugodne. Ta kronična napetost dovodi do povremenih kroničnih napetosti u muskulaturi tijela, pa često imamo razna uklještenja, bolove ili su nam crijeva uznemirena. Naša tjeskoba ima izravnu vezu s našim probavnim sustavom.
3. Vrlo često ne možemo zaspati ili ako spavamo ne dostižemo dubok san te se ujutro osjećamo umorno.
4. Duboko u sebi imamo lošu sliku o sebi. Ne volimo ono što jesmo. Mislimo da smo ružni, odbojni, neadekvatni. Nedovoljno dobri. Često su naša seksualnost i seksualni užitak poremećeni i iskrivljeni. Ne možemo se opustiti i uživati .
5. Često nas privlače vrlo nedostupni ljudi. Možemo sebi to objašnjavati tako da se uvjeravamo da ne volimo ‘potrebite’ ljude. Ono što u stvari ne volimo su ljudi koji bi mogli biti previše prisutni s nama. Kako nam je teško biti prisutno sami sa sobom, ne možemo ostvariti niti prisutan i blizak odnos s drugima. Zbog toga uglavnom ulazimo u odnose s ljudima koji neće htjeti toplinu od nas i koji se vrlo često bore s vlastitim nedijagnosticiranim problemima oko izbjegavanja kontakta.
6. Često nas iritiraju ljudi koji žele biti nježni, bliski i ljubazni prema nama te ih odbijamo na razne načine. Možemo ih nazivati “priljepcima”.
7. Vrlo lako “gubimo živce”; ponekad s drugim ljudima, češće s nama samima. Nismo toliko ‘ljuti’ koliko smo jako zabrinuti kako će sve opet postati grozno. Vičemo jer smo preplašeni. Izgledamo zlobno, u stvari nas je samo jako strah.
8. Jako smo paranoični. Očekujemo kako će nešto loše od okoline doći prema nama, kako će ljudi biti neljubazni ili nas opljačkati … Stalno procjenjujemo opasnost koja dolazi izvana i ne možemo se opustiti.
9. Vidimo druge ljude kao opasne, opterećujuće ili komplicirane pa nam je najugodnije biti samima sa sobom. Ponekad razmišljamo kako bi bilo divno da više nikada ne moramo komunicirati niskim drugim.
10. Ne razmišljamo o sebi kao samoubojicama, ali istina je da nam je život toliko iscrpljujući i često tako neugodan, pa ponekad čeznemo da više ne moramo postojati.
11. Ne možemo biti spontani. Vrlo smo kruti u vezi s rutinama. Sve mora biti upravo tako kako smo zamislili, prema unaprijed određenom planu. Ako se dogodi nešto nepredviđeno može nas jako uznemiriti. Možda ćemo puno čistiti. Rutina čišćenja i posloženosti oko nas daju nam osjećaj sigurnosti.
12. U pokušaju pronalaženja sigurnosti, možemo se baciti na posao: gomilati novac i osjećaj vlastite vrijednosti preko poslovnog uspjeha. To nam na kraju ne uspijeva jer osjećaj sigurnosti nikada ne možemo izgraditi izvana. On mora postojati unutra, u nama. Milijuni ljudi nam može govoriti da smo divni, ali samo jedan podsmijeh bit će dovoljan da pobudi osjećaj vlastite nevrijednosti. Godišnji odmori, bolovanja i praznici nam mogu predstavljati poteškoće jer ostavljaju prazan prostor koji nam je zastrašujući. 


Ponekad sam osjećala da ništa neće zaustaviti moje užasne osjećaje. Moji dani bili su ispunjeni stresom, anksioznošću, osjećajem panike, straha – jednom riječju živjela sam u užasu. Bio je to dug proces oporavka, s puno neravnina i prepreka po putu. No moja upornost i dugotrajna terapija s terapeutom kome vjerujem, promijenila mi je život.

Koji je lijek za teške simptome kompleksnog PTSP-a? Prije svega nam je potrebna hrabrost suočavanja s činjenicom da smo u svojoj prošlosti doživjeli nešto strašno i oštećujuće za nas i da to do sada nismo “probavili” jer nismo imali sigurno, ljubazno, stabilno okruženje u kojem bismo to mogli učiniti. Kada smo bili mali, netko iz naše okoline je djelovao na nas da se osjećamo krajnje nesigurno, najčešće naši vlastiti roditelji. Na nesvjesnom nivou počeli smo razmišljati da većina toga tko mi jesmo, nije prihvatljivo. Možda su nas “hrabrili” da podnesemo teška razdvajanja (bolnice, operacija, dugotrajni boravci s bakama). Možda su bili vrlo strogi prema nama. Nisu nas uvjeravali u našu vrijednost. Možda su nas kritizirali, osuđivali. Možda su to radili na vrlo suptilan način u objektivno vrlo funkcionalnim obiteljima. Iako je šteta vrlo očita (zbog simptomatike koju imamo), često ju ne možemo povezati sa svojom pričom “da smo odrasli u vrlo sretnoj obitelji”.

Tek kada počnemo istraživati sve dijelove svog djetinjstva, vrlo često bivamo zapanjeni onime što otkrijemo. Jedno od velikih otkrića znanosti u kompleksnom PTSP-u je da emocionalno zanemarivanje unutar funkcionalne obitelji može biti jednako štetno kao i aktivno nasilje u nefunkcionalnim obiteljima. 

Ako nam je bilo što od ovog pročitanog “zazvonilo”, možda je vrijeme da prestanemo biti “hrabri” i sami se nositi sa svojim simptomima. Možda je došlo vrijeme da si dopustimo suosjećanje s onim djetetom koje smo bili. Vrijeme za korake prema ljubaznosti, nježnosti i ljubavi prema sebi. Možda je vrijeme za brigu za sebe te pomoć terapeuta educiranog za rad s kompleksnim PTSP-om (ovo može biti netko tko je obučen za rad s ranorazvojnom traumom). Takva osoba može biti podrška uz čiju pomoć ćemo pronaći hrabrost suočiti se sa svojom traumom i raditi na njenom iscjeljivanju.

Prilično jednostavno, osnovni uzrok kompleksnog PTSP-a je odsutnost ljubavi – a lijek za taj sindrom je ponovno naučiti voljeti nekoga koga vrlo nepravedno mrzimo – sebe.