Čemu služi tijelo?

Prvi kontakt sa svijetom, prva iskustva, mi živa bića, ostvarujemo tijelom. 

Rodimo se i jedino s čime možemo reagirati je – tijelo. 

Zamisli to, rekla sam si kad sam to zapisala na prve stranice svoje bilježnice u koju sam upisivala sve što smo učili na prvoj godini edukacije za tjelesno-orijentiranog terapeuta. 

Naučena ignorirati ometače, nisam se puno zadržala na tome, nastavila sam dalje: zapisivati, učiti, odlaziti na terapije, vježbati energetska iscjeljivanja, raditi vježbe, analizirati uvide, prepuštati se procesima. 

Tijekom života sam uspješno izbjegavala biti prisutna. Biti odvojena od tijela bio je moj način preživljavanja. Tijelo sam doživljavala suvišnim. 

Odrastala sam gledajući sestrinu bolest koja se na prepredene načine uvlačila u njezino tijelo i slabila ga. Bolesno tijelo je tražilo više pažnje, više ljubavi, malo je toga ostalo za mene. 

Čemu uopće služi tijelo, pitala sam se jednom u školi kad su me neprestana spominjanja tijela i prisutnosti počela živcirati, a zapravo su mi skretala pažnju na moju temu. 

Čemu služi tijelo osim da bi bilo bolesno, ispravila sam se.  

Zdravo tijelo, govorilo mi je moje iskustvo, ne može biti jače od bolesnog. Kako mi onda uopće mogu govoriti da sam snažna? Ja koja ne mogu izdržati u tijelu, koju vraćanje u tijelo iritira, koja toliko voli biti u glavi, knjigama, oblacima? Kako ja, kojoj je tijelo oduvijek izvor neke smetnje na čije rješavanje treba trošiti energiju, mogu biti snažna?

Tjelesni simptomi su znak da dolazi bolest. Nisu li? 

Provela sam život prateći ih, bilo sestrine, bilo svoje, kako bih mogla predvidjeti koje zlo nam dolazi. Odjednom mi govore suprotno. Uvjeravaju me da nam je tijelo potrebno, da je ono naša materijalizacija, da je ono naš dom, naša granica. 

Tko sam onda ja, ona koja tijelo smatra suvišnim kao i magareće mlijeko, ona kojoj je dovoljno biti samo energija? 

Imam li ja onda dom? Gdje su moje granice?

Sve su mi preokrenuli u toj Snazi Namjere. Potaknuli su me da počnem sa znatiželjom promatrati svoje tijelo, pratiti senzacije, nježno i polako. Počela sam obraćati pažnju na ono što se događa unutar mene, osluškivati što mi te senzacije govore. Postala sam svjesna svoje kože, dijelova svog tijela, znala sam se zagledati u svoje ruke i sa znatiželjom ih promatrati. Dodirivala sam si ruke, noge, masirala se, sva u čudu. Počela sam više brinuti o svom tijelu, biti nježnija prema njemu. 

Može li se iz našeg odnosa prema tijelu iščitati naš odnos prema nama samima, pitala sam se. Vidi li se na van kako se mijenjam iznutra?

Prije sam vježbala kako se ne bih udebljala, hodala sam jer ne vozim auto. Sada vježbam jer se tako vraćam svom tijelu. Hodam da se uzemljim. 

Ovog sam se ljeta prvi put popela na brdo. Teško sam disala, oznojila sam se, tijelo mi se treslo, imala sam sve simptome neke bolesti, ali jedino na što sam pomislila gore na vrhu dok sam gledala kako se more i brda prelijevaju u jedinstvenu ljepotu, bilo je: tijelo služi da bismo živjeli.  

Imam tijelo, koristim ga, živim, htjela sam svima obznaniti.

Ne moram više preživljavati. Sada smijem živjeti, nadoknaditi sva ona iskustva koja sam propustila dok sam se sa strahom i nepovjerenjem budila pitajući se hoće li me tijelo tog dana izdati ili će mi služiti. 

Mogu se prepustiti tjelesnim senzacijama i osjećati se sigurno u svom tijelu.  

Kad mi sad kažu da izgledam drugačije, lijepo, nježnije, mekše, znam da se ono iznutra uvijek vidi i na tijelu.  

Koja transformacija, koje čudo, kakav život!

Nastja