Kao što smo prošli puta pisali; Kako izgleda emocionalno zanemarivanje u djetinjstvu (prvi dio; ako zanemarivanje (ili zlostavljanje) u djetinjstvu nije bilo direktno i agresivno, to ne znači da šteta nije bila napravljena. Ako je dijete sustavno doživljavalo suptilni način emocionalnog zanemarivanja, šteta koja je napravljena mogla bi biti jednako loša, ako ne i gora. Jer, biti izložen stalnoj ravnodušnosti i nezainteresiranosti slično je kao i doživljavati fizičko nasilje.
Kao što je psiholog William James još davnih 1880-tih tvrdio: “Ne može se zamisliti gora kazna od one da smo nevidljivi, apsolutno prozirni i nezapaženi od onih koji bi nam trebali pokazati afekt, bliskost, ljubav i privrženost. Isto tako, u širem društvenom kontekstu, iznimno je neugodno biti nezapažen od ljudi oko nas. Zamislite da se nitko ne okrene kada uđemo u prostoriju, da nam nitko ne odgovori kada nešto pitamo, da se nitko ne obazire na ono što učinimo… Upravo tako se osjeća emocionalno zanemareno dijete. Ako bi nas svaka osoba koju smo sreli ignorirala i ponašala se kao da smo nepostojeće stvari, neka vrsta bijesa i nemoćnog očaja uskoro bi se pojavila u nama. Tada bi i najokrutnije fizičko mučen je bilo olakšanje. Jer smo u njemu barem primijećeni i imamo kontakt.”
Nemoćni očaj i bijes
Bijes i nemoćni očaj upravo su ono što dijete osjeća kada vidi u kojoj mjeri ono nije važno onima koji su ga donijeli na ovaj svijet, čak i ako ih ti ljudi nikada nisu ošamarili ili viknuli na njih. Najčešće taj bijes i očaj nisu svjesni, te ih takva djeca nikada ne izražavaju. Oni su uglavnom kompenzirani i potisnuti osjećajem srama, krivnje i bezvrijednosti. Takva djeca u tim uvjetima odgoja stvaraju iskrivljeni zaključak o životu: Ako su moji roditelji, kojima se divim i poštujem ih, odlučili ne vidjeti me, onda je najvjerojatnije istina da su zaslužujem biti nevidljiv.” Taj zaključak i kasnije nose kroz cijeli svoj život.
Ključna činjenica psihološkog života u djetinjstvu je nesklonost svakog djeteta da misli da nešto nije u redu s njegovim roditeljem. Svako dijete učinit će sve da spriječi pojavu ideje da je njezin ili njegov roditelj možda psihički bolestan ili u osnovi brutalan. Svako dijete ostat će vezano i opsjednuto čak i najopakijom i najnebrižnijom figurom koju bi objektivni promatrač mogao u trenu definirati kao takvu.
Obrambeni mehanizam
Taj način razmišljanja je obrambeni mehanizam kojim dijete samog sebe pokušava zaštititi od emocionalne boli koju bi moglo osjetiti. Znači, dijete će na sve moguće načine potisnuti istinu – stvarnost u kojoj mu vlastiti roditelj nanosi duboku emocionalnu bol. To će lakše učiniti ako je taj isti roditelj zabavan i omiljen u društvu, šarmantan prema drugim ljudima i impresivan u profesionalnoj sferi. Dijete će samo po sebi pretpostaviti da mora biti nešto duboko pogrešno u njemu, kako bi opravdalo ravnodušnost tog “divnog” roditelja koji je u stvari zainteresiran za ljude i nipošto nije “loša” osoba. Mora da je na neki način pogrešan, da je duboko u svojoj biti ružan, odbojan, deformiran ili mu nešto nedostaje. Za dijete, ovo je jedino moguće objašnjenje “nevidljivosti” i osjećaja praznine i ravnodušnosti s kojom se prihvaća njihovo postojanje.
Odrasla dob
Kao odrasli ljudi, sve ove pogrešne zaključke o sebi i životu projiciramo na svoju okolinu, te se stalno osjećamo kao da “smo zbog nečeg duboko pogrešni i ne zaslužujemo” (ljubav, sreću, mir, partnera, dobar posao, da nas drugi poštuju u budu ljubazni prema nama…).
Odrasla osoba koja dolazi iz tako kompliciranog, zamagljenog djetinjstva vjerojatno će biti u zbunjenom stanju kada počne shvaćati o čemu se tu radi i zašto se tako osjeća. Na početku samog psihoterapijskog procesa ta zbunjenost i podvojenost se mogu još i pojačati. Na površini, oni imaju samo dobru volju i stalnu želju ugoditi svojim roditeljima. No duboko u sebi mogu osjećati, ljutnju i rastrganu sumnju u to te zbog toga prezir prema sebi. Da bi ublažili takve podvojene osjećaje, mogu koristiti razne kompenzacijske mehanizme (poput raznih ovisnosti, perfekcionizma, ekstremnih sportova, hiper fokusiranosti na tuđe probleme itd.) koji će im “pomoći” da se ne susreću s vlastitim osjećajima.
Da bi počeli, emocionalno i psihološki, razrješivati tu kompliciranu priču djetinjstva, moramo se prvo sprijateljiti s idejom da smo možda doista bili “emocionalno zanemareno” dijete. Te doista ozbiljno pristupiti toj priči.
Iako se naša bol iz djetinjstva možda ne svrstava među najtragičnije i najdramatičnije priče koje smo čuli, one su jednako tako bitne i istinite. Naša količina srama potvrđuje tu priču. Nisu nas nikada udarali, ali smo ozlijeđeni. Nismo uspjeli primiti ljubav koja ljude čini čvrstima i cjelovitim, koja im omogućuje da se osjećaju autentično i zasluženo. Nismo uspjeli dovoljno zavoljeti sebe te time izgraditi zdravi dio svoje osobnosti koji nas sprečava da budemo impresionirani onima koji nas maltretiraju. Ili nas čini potpuno imunim na ideju da se želimo ubiti kada zabrljamo.
Toliko slušamo o vrlinama i hrabrim (ponekad nemogućim) putevima drugih ljudi, da ponekad propuštamo poslušati najbitniju osobu u svom životu – sebe. Ta osoba mogla bi nam ispričati priču koja nije dramatična, ali je jednako bitna kao i sve druge.
Pa krenimo na put susreta sa samima sobom, i poslušajmo ju.
Novi događaji
