Da, služim se FB aplikacijom. Na koju često stavljam i intimne detalje svog života. Crtice. One ugodne. O ljubavi. Sreći. Radosti. Hrabrosti. Svojoj obitelji. Slatkoj dječici. No, ponekad i one neugodne. O gubicima. Patnji. Frustraciji. Bespomoćnosti. Tugovanju. Slabosti.
Ponekad sam se znala pitati, kako me moji klijenti (od kojih mi je većina njih prijatelja na FB-u) zbog toga doživljavaju? Koliko je “u redu” otkriti sebe i onima koji “u meni kao terapeutu” vide (barem na početku, jer tako psihoterapijski proces funkcionira) idealiziranu sliku osobe koja ja jesam. Koji vide sretnu osobu, uspješnu terapeuticu, genijalnu prijateljicu, nježnu i razumnu majku, zrelu partnericu, ženu ostvarenu na mnogo područja života. Kako na moje klijente djeluje kada vide da sam ponekad anksiozna, nenormalna, kontrol frik, nesavršena na mnogo područja života?
Iako sam se pitala, nije me to previše zabrinjavalo, dok se nije jednom dogodilo. U terapiji. Rekla mi je: “Znaš da sam ljuta na tebe. Čitala sam sve tvoje postove na FB-u i pitam se, kako mi uopće, toliko sjebana osoba poput tebe, može pomoći?”
Ohohohoho. Iznenađenjeeeee!
Ako ste terapeut, znate otprilike u kom smjeru smo otišli.
Ako niste, probajte ovo na svojoj terapiji pa ćete saznati 😊
Hvala joj, jer mi je pomogla. Da postanem sigurna. Da dijeljenje moje vlastite priče, sa svim njenim dobrim, a naročito lošim stranama, niti na jedan način nije prepreka našem terapeutskom procesu.
Dapače, dobrodošlo je. Sada sam sigurna da je ogromna vrijednost za klijenta upravo autentični terapeut koji je u stanju podijeliti svoje najsjajnije, ali i najmračnije trenutke i ostati u svom autoritetu i snazi.
Jer i terapeuti su samo obični ljudi. Koji ponekad plaču od bespomoćnosti, tresu se od anksioznosti, urlaju na svoju djecu, mrze svoje partnere, ogovaraju svoje prijatelje, zaboravljaju doći na sastanak, naruče dva klijenta istovremeno, griješe u pravopisu, imaju tremu, opsesivno kompulzivni su oko nekih stvari, nezadovoljni su kada loše napišu članak ili ispale nešto “krivo” na predavanju… I ujedno prihvaćaju sve te dijelove sebe. Rade i dalje na njima. Poznaju svoje mane. Ali i svoje kvalitete. Znaju da su obična ljudska bića sa svim svojim dobrim stranama i lošim teretom. I svjesni su svojih terapeutskih kompetencija.
Zato, kao ljudsko biće, mogu biti svjesna svih svojih slabosti, neprorađenih dijelova, imati u životu goruće probleme s kojima se nosim trenutno. No, onog trena kada kao terapeut sjednem s tobom u sobu, moja priča je nebitna. Stavljena je potpuno sa strane. Tu sam samo za tebe. Sa svim svojim kvalitetama i manama, stojim preko puta tebe, zainteresirana za tvoju priču s namjeromm da ju zajedno otkrijemo, s alatima da ti pomognem da prođeš kroz nju i s vlastitim srcem koje itekako pozna bolna mjesta koja su pred tobom. Spremna sam zajedno s tobom hodati kroz njih.
A možda ti, na tom putu, dijeljenje moje priče još više pomogne da otkriješ i podijeliš svoju.
Kako je to divno Brene Brown napisala u svom manifestu hrabrih i slomljenih srca:
Nema veće prijetnje kritičarima, cinicima i plašiteljima
od nas koji smo spremni pasti
jer smo naučili kako se uspinjati.
S poderanimm koljenima i izranjavanim srcima;
odabiremo prihvatiti i posjedovati vlastite priče o borbi i patnji.
Više ih ne skrivamo, ne prelazimo preko njih, ne pretvaramo se da ne postoje.
Kada negiramo svoje priče, one nas definiraju.
Kada bježimo od borbe, nikad nismo slobodni.
Stoga se okrećemo istini i gledamo je u oči.
Ne želimo biti samo likovi u našim pričama.
Ni zlikovci, ni žrtve, čak ni heroji.
Mi želimo biti autori svog života.
Ispisujemo vlastite hrabre završetke.
Stvaramo ljubav od slomljenih srca,
suosjećanje od srama,
milost od razočaranja,
hrabrost od neuspjeha.
Beskompromisno pokazivanje sebe je naša snaga.
Naša priča je naš put kući.
Naša istina je naša pjesma.
Hrabri i slomljenih srca
dižemo se snažno.
Ana Katarina Sansević
Novi događaji
