fbpx

Kada osjećamo strah ili tugu, najčešće se teško nosimo s tim osjećajima. Uglavnom ih pokušavamo „preskočiti“ i ignorirati. Ako netko drugi osjeća te osjećaje, vidjet ćemo da je najčešći način nošenja s tuđom tugom ili strahom, da pokušavamo popraviti ili umanjiti te osjećaje. „Utješiti“ osobu tako da ne osjeća te osjećaje. Međutim ti načini nošenja s osjećajima ne funkcioniraju. Ako ih ignoriramo, oni uglavnom postaju još jači. Što onda činiti? Kako se nositi sa strahom, tugom, bilo kojom vrstom emocionalne boli?

Umjesto da ih ignoriramo, trebamo im dati prostora u vremena. Treba ih vidjeti u svoj njihovoj stvarnosti, dati im da se pokažu onakvi kakvi jesu. Trebamo se prilagoditi osjećajima, dati im legitimitet. Kada ih vidimo i imenujemo, kada ih pokažemo i izrazimo, tek tada se može dogoditi neki pomak u nama. Tek tada se u nama može otvoriti novi prostor u kojem se osjećamo osnaženi. Prostor u kojem grlimo sebe i svoje osjećaje, umjesto da ih odbacujemo.

Djetinjstvo

Zamislite sljedeću sliku: Tata i sin rade nešto u istoj prostoriji, svatko je fokusiran na svoj posao. Odjednom, sin počne plakati. Tata staje raditi ono što je radio kako bi bolje čuo svog sina. Dolazi do njega, čučne da bi bio u istoj razini s njim, pogleda ga u oči i zagrli ga s njegovom boli. Zatim ga sasluša suosjećajno poštujući njegovu bol. Davajući joj prostora da bude imenovana. Nakon što imenuje svoju bol i isplače se, kod sina dolazi do olakšanja i bol se pretvara u opuštanje i smirivanje. Tatino zrcaljenje sina uči da može biti u svojoj boli, da je bol dio života i da dijeljenje boli donosi promjenu i olakšanje. Daje mu prošireni osjećaj vlastitog identiteta koji uključuje i neugodne osjećaje, a time i vlastite moći da se može nositi s neugodnim osjećajima koje će doživljavati kroz život.

Ako kao mala djeca nismo dovoljno puta bili zrcaljeni na takav način, najvjerojatnije je da nećemo znati što činiti sa samima sobom dok osjećamo emocionalnu bol. Te upravo zbog toga uglavnom pokušavamo odbaciti sebe dok se tako osjećamo. Odbacivanje stvara još veću bol i vrtimo se u zatvorenom krugu. Međutim, taj krug se može prekinuti. Kao što često naglašavamo, veći dio onoga što nismo dobili u djetinjstvu, možemo dobiti kroz osobni terapijski proces.

Ostanimo sa sobom

Kad osjetimo tugu ili strah, umjesto da ignoriramo osjećaje, možemo sjesti s njima i prepustiti se tom osjećaju do kraja, povezujući ga s bilo kojom dječjom boli koja mu sliči. Možemo naučiti ostati u svom strahu i izolaciji, prihvaćajući njegovu neutješnost, bez potrebe da pobjegnemo u naša uobičajena skrovišta (ili kompenzacijske mehanizme): uključivanje televizora, traženje seksa, jelo, alkohol, prekomjeran rad, uzimanje sredstva za smirenje… 
Što ako jednostavno osjetimo i udahnemo taj osjećaj cijelim tijelom? I tek kada osjećaj prođe, vratim se svojoj uobičajenoj rutini.

Na ovaj način učimo grliti svoju bol, dajemo sebi onu vrst podrške koja nam je možda nedostajala u ranom djetinjstvu. Ako njegujemo svoje osjećaje na dobar način, puno je manja vjerojatnost da ćemo trebati neku tvar (ili osobu) izvana s kojom moramo kompenzirati nedostatak pažnje i nježnosti prema samima sebi. Na ovaj način sebi i svojoj boli postajemo dobar roditelj kojeg nije bilo. A to nam pomaže da sami prođemo kroz sve neugodne i bolne osjećaje.

Što si više dopuštamo osjećati svoje bolne osjećaje, to više proširujemo svoju sposobnost da osjećamo. Time povećavamo svoj kapacitet da osjećamo neugodne ali i ugodne osjećaje, poput zrele ljubavi. Zrele ljubavi na prvom mjestu prema sebi, a onda i prema drugima.

Takva zrela ljubav kaže: ja sam ono što jesam i poštujem samog sebe sa svim svojim dimenzijama, svim svojim dijelovima. Ugodnim i neugodnim. Ne moram se više uljepšavati da bi se volio. Ili svidio drugima. Ne moram više negirati svoju bol ili bježati od svoje usamljenosti.

Kad se otvorimo svojim osjećajima, u svom srcu postajemo mekani i dostupni i sebi i drugima. Strah i bol mogu biti otpušteni samo iz srca koje se više ne brani. Iz srca koje je otvorilo vrata zatvora svog straha i pokazuje se sa svime što postoji u njemu.

Iluzija je da ćemo dočekati dan u kojem nećemo osjećati strah. Sve hrabre osobe osjećaju strah. Naša hrabrost se ne sastoji od toga da ne osjećamo svoj strah. Upravo suprotno. Ona se sastoji od toga da imamo dovoljno ljubavi prema sebi da se usudimo osjetiti sav svoj strah. Da se usudimo zagrliti ga. I da djelujemo, radimo korake dalje unatoč tome što ga osjećamo.

Nove Radionice

EABP: Da, 7 sati
Datum:
27.3.2021.
Vrijeme: 9:30 – 17:30
Vodi: Tihana Ilić Prskalo
Cijena: 400kn

EABP: Da, 7 sati
Datum:
 10.4.2021.
Vrijeme: 9:30 – 17:30
Vodi: Marina Nardin
Cijena: 400kn