Ljubav i kontrola

Pričamo o ljubavi, osjećamo ljubav, djelujemo iz ljubavi, dajemo ljubav, primamo ljubav… 
Čeznemo za ljubavi, želimo ljubav, uskraćujemo ljubav, prestajemo osjećati ljubav…
Zbog ljubavi patimo, zbog ljubavi želimo preokrenuti svijet, zbog ljubavi se vode ratovi…

Što je to ljubav? Kako bi opisali, na koji način bi objasnili najveći i najrasprostranjeniji fenomen koji zovemo ljubav? To je tema kojom se čovječanstvo bavi otkad postoji. 
Ako pričamo o ljubavi prema drugome, da li je ljubav osjećaj? Ponašanje? Privlačnost? Toplina? Potreba da zaštitimo? Djelovanje? Poštovanje? Uvjerenje? Potreba za osjećajem sigurnosti? Ispunjavanje nezadovoljnih potreba? Način vezivanja usvojen iz ranog djetinjstva? Usmjerenost prema nekome? Koktel hormona?
 Iako ne postoji jednoznačan odgovor, ljubav se sastoji od svega nabrojanog. I ono što definitivno znamo da je točno je: Ljubav je vrlo kompleksna.

Samo da me se voli

Mnogi od nas, još od ranog djetinjstva, u sebi nosimo čežnju da nas se voli. Malo dijete u nama govori: „Kada bih samo pronašao/pronašla nekog tko će me voljeti, tko će mi dati tu ljubav za kojom čeznem, sve će biti u redu.“ I iako znamo da osjećamo tu potrebu za ljubavi, u stvarnosti ako nas se pita, vrlo često nismo sigurni kakvu to točno ljubav želimo. Kako bi nas ta osoba „trebala voljeti“? I jesmo li i mi sami spremi dati istu vrstu i količinu ljubavi natrag? 
Od čega se sve sastoji ljubav u partnerskim odnosima? Koji kriteriji za ljubav moraju biti ispunjeni da bi mogli biti sretni i motivirani u tom odnosu?

Načini pokazivanja ljubavi

Ako pokušamo malo de-romantizirati taj čaroban osjećaj i ljubavi dati neku strukturu, doći ćemo do sljedećeg: Ljubav je osjećaj, ali i izbor. 
Ljubav je naša predanost pokazivanju bezuvjetnog pozitivnog poštovanja prema nekome na pet glavnih načina: pažnja, poštovanje, fizička privlačnost, prihvaćanje drugoga onakvim kakav on jest i postaje, i dopuštanje drugome slobode djelovanja u skladu s onim tko on ili ona postaje. Tih istih pet elemenata ljubavi također su naše glavne potrebe u zrelom partnerskom odnosu. Tražiti ispunjenje ovih potreba u nekom odnosu, znači tražiti od nekoga da nas vidi i zrcali ovakve kakvi jesmo. Kada na isti način zrcalimo zauzvrat, dovršavamo krug međusobne ljubavi. Ako u odnosu postoji takva vrst zrcaljenja, odnos ima kvalitetu slobodne ljubavi. Sloboda je sposobnost i pravo izbora. Za razliku od toga, ako u odnosu postoje elementi kontrole, ona uskraćuje slobodu. Kontrola preuzima pravo na osobni izbor i negira sposobnost da samostalno odlučujemo. Zbog toga, kada nekoga kontroliramo, ne činimo to iz osjećaja ljubavi nego osjećaja straha. U stvarnosti, mi se bojimo dopustiti drugome da bude ono što on/ona zapravo je.

Čemu nam služi kontrola?

Kontrolirati u stvari znači modelirati nekoga (s kim smo odlučili biti u partnerskom odnosu) prema našoj slici koju želimo vidjeti. To je svjesni napor pokušavanja da drugu osobu uokvirimo u našu projekciju kakav bi netko drugi trebao biti da bi ga mogli voljeti. Na žalost, u tom trenutku mi ne volimo tu osobu, mi volimo sliku o njoj koju smo si stvorili, a ne istinsku osobu koja je pred nama. No i u takvom odnosu, iako postoji kontrola, možemo iskusiti ljubavne trenutke. To su trenuci posebne bliskosti u kojima se usudimo pokazati pažnju, prihvaćanje, naklonost i dopuštanje na bezuvjetni način.

Ljubav se događa samo kada pustimo kontrolu i strah iza nje.

Kontrola ustupa mjesto otpuštanju; „uvjerenje da znamo što je najbolje za druge“ popušta i mijenja se u poštivanje tuđih izbora; a pretvaranje da se zauzimamo za „dobro druge osobe“ pretvara se u stvarnu znatiželju da upoznamo jedinstvenost osobe s kojom dijelimo život.

Pitanje koje nam se u tom trenutku postavlja je: Mogu li to riskirati?
Mogu li riskirati i dopustiti sebi da vidim osobu onakvu kakva stvarno je i naučim ju voljeti upravo takvu?

Rizik

Ljubav često pogrešno tumačimo s osjećajem navezanosti koja paše ili nama ili našem partneru (trebam te i ne mogu bez tebe), sa seksualnom željom koju nam partner zadovoljava ili za potrebitošću koja je ispunjena u odnosu. Ljubav se može pogrešno zamijeniti s raznim aspektima zadovoljenja ranih razvojnih potreba: potrebom da nas druga osoba regulira, potrebom da dominiramo, potrebom da nas netko odobrava, potrebom da nas netko zaštiti, potrebom da umanjimo osjećajem usamljenosti i odbačenosti… Možemo osjećati da „volimo“ jer nas drugi voli, neće nas napustiti ili neće dopustiti da se osjećamo usamljeno. Možemo čuti sebe kako izgovaramo „volim te“, a u stvari osjećamo „ne napuštaj me, ne mogu bez tebe, nastavi mi davati to što trebam od tebe“.

Za razliku od toga, u zreloj ljubavi možemo reći „volim te“ i kad me ne ispuniš. Moja ljubav može preživjeti razdoblja kada mi nemaš što dati. Ljubav nije samo zadovoljavanje vlastitih potreba, ona je posvećivanje davanju i primanju. I kao takva, u okviru neustrašivog davanja čak i ako ne dobijem natrag istovremeno, događa se stvarna ljubav. Ljubav koja velikodušno riskira i zrcali se međusobno. Ljubav koja stvara protok i ravnotežu. Ljubav koja ne kontrolira nego stvara slobodu.

Možeš se slomiti, a ja ću te držati i voljeti te tako.

Možeš se raspasti, a ja ću te držati i voljeti te tako.

U ovom trenutku mi nemaš što ponuditi,
ali ja ću te držati i voljeti te tako.

Možeš biti u svojoj mračnoj rupi, a ja ću te držati i voljeti te tako.
Možeš biti potišten, zgrčen, ranjen ili izbezumljen,
a ja ću te držati i voljeti te tako.

Učinit ću to bez inzistiranja da se popraviš.
Bit ću s tobom dok si u svojoj slabosti i
trenutno nedostupan za moje potrebe.

Riskirat ću i voljeti te tako.

I vidjeti kamo će me takva ljubav odvesti.