Odlučila sam vježbati nježnost
Potaknuta izazovom koji sam vidjela na društvenim mrežama u kojem se u 100 dana nešto vježba kako bi u nečemu ne nužno bili bolji nego manje loši (zanimljiva razlika), izabrala sam nježnost.
Na kraju svake godine, kad pisanim putem zahvaljujem onoj koju ispraćam i izražavam što bih htjela od one koja dolazi, odaberem i temu za nadolazeću godinu. Ona mi obično dođe sama čim počnem razmišljati o njoj, pa me riječ već spremno čeka u vrhu olovke.
2020-ta nije završila nježno, ali upravo sam NJEŽNOST ispisala kao temu za ovu godinu. Upozorili su me da bih se mogla razočarati jer je negdje zapisano da ni ova godina neće biti nježna, ali već sam se toliko izvježbala da u svemu, nakon nekog vremena, vidim kako mi to iskustvo služi, da se nisam dala pokolebati.
Izazov vježbanja nježnosti činio se kao prirodni nastavak teme. Odlučila sam svjesno biti nježnija, prvenstveno u komunikaciji s partnerom i kćeri, a paralelno i sama prema sebi. U bilježnicu u koju svaki dan ispisujem kako sam sve bila nježna, ispisala sam naslov „100 dana nježnosti“.
U potrazi za definicijom nježnosti nisam pronašla ništa posebno. Nježnost povezuju s mekoćom. Svidjelo mi se, bilo mi je dovoljno. Nastavila sam ispisivati bilježnicu, zadovoljna promjenom koju su moji ukućani primijetili.
A onda se dogodila procesna grupa u „Snazi namjere“. Postaviti temu nježnosti na scenu, kao monodramu da zainteresiram gledatelje zvučalo mi je genijalno, ali i izazovno. Pitala sam se, glasno, pred drugima, gdje je nestala. Gdje je nestala moja nježnost? Ispod oklopa koji sam navukla da preživim? U dodiru koji je nekad davno prenaglo završio? Na površini moje kože s koje je isparila jer je nije bilo dovoljno? Je li je uopće bilo?
Je li prvi kontakt, onaj kad sam izronila iz svoje majke, kad se dvije kože dodirnu – izostao? Je li moje tijelo zapamtilo mekoću dodira? Jesam li po putu, onom koji nije bio posut cvijećem, sve to zaboravila?
„Čime sam to zaslužila“, pitala sam na procesnoj grupi dok su me prijateljice iz škole nježno dodirivale.
„Nježnost ne moraš zaslužiti“, rekla mi je Ljerka ono što je bilo tako očito.
Imam pravo na nježnost. Zapisala sam si to. Ponavljam si. Ne moram uzvratiti, nisam dužna, govorim si. Ne moram zaslužiti to da budem ovdje, imam pravo postojati. A ako nemam pravo biti ovdje, imam li pravo na išta drugo? Mogu li si dopustiti nježnost? Jedno uvijek utječe na drugo.
Zapetaljana negdje oko prve čakre, ni četvrta nije bila protočna. A ona se usred procesa otvorila, potaknuta i vježbama stanja bivanja koje radim u posljednje vrijeme, ali i okruženjem u kojem sam se osjećala sigurno. Sigurno da primim, da se otvorim.
Gle stvarno, za primanje se moramo otvoriti. Zamišljam dlan koji moram ispružiti da bih nešto primila, prsa koja mi je tako teško otvoriti, oči koje se pune suzama od ganuća.
Da bih mogla dati nježnost, moram ju moći primiti.
Napisala sam to u svoju bilježnicu, negdje oko jedanaestog dana izazova.
To je taj čarobni krug davanja i primanja, osnovnih načela života.
Biti otvorena znači biti izložena i ranjiva i osjetljiva, ali i mekana i ganuta i – nježna.
Idućih osamdeset dana ću se otvarati za primanje, kako bih mogla davati. Bit ću izloženija za sve ono što godina ima za mene, što god i kakvo god bilo, imajući na umu i u iskustvu osjećaj ispunjenosti koji me prožeo kad sam primala nježnost od drugih znajući da sam toga vrijedna.
Već sada znam što ću zapisati stoti dan u bilježnicu:
Pronašla sam svoju nježnost, bila je pobjegla iz mog tijela negdje u moj um. Tamo gdje sam i ja bježala da bih mogla ostati, pojavila se kao ideja. A onda se spustila u tijelo i postala pravo: pravo da postojim, da imam, da budem.
Nastja Kulović
Nova događanja u centru
