fbpx

Reakcija na potres

Iskustva prirodnih katastrofa mogu imati puno veći utjecaj na naš nervni sustav i osjećaj sigurnosti, nego što se to čini na prvi pogled. Na početku, nakon što preživimo drhtanje tla, i shvatimo da smo u redu i da su naši bližnji na sigurnom, čini nam se da je najgore prošlo. No, sva sljedeća podrhtavanja tla (pa čak i nagli zvukovi u našoj okolini, petarde, lupanje vratima) vrlo brzo aktiviraju naš nervni sustav i mogu naglo podignuti reakciju straha, užasa, tuge, panike… Reakcija može biti puno snažnija od trenutne realne opasnosti.

Na primjer, sjedimo na trosjedu i netko se pored nas počne meškoljiti. U tom trenutku, naglo osjetimo osjećaj opasnosti (potres) i imamo jaku reakciju straha. Panično počnemo provjeravati što se događa i tek kada shvatimo da se, u stvari, samo trosjed pomaknuo, počinjemo se smirivati. Osjećamo jako lupanje srca i treba nam vremena da shvatimo da opasnosti nema.

Ova je reakcija direktna posljedica traumatskog iskustva potresa, jer da ga nismo doživjeli vjerojatno bismo reagirali drugačije, odmah bismo shvatili da se radi o bezazlenoj trešnji trosjeda. Ako se pitamo je li ovakva reakcija normalna, možemo vam reći da je. Normalna je i dio je odgovora našeg nervnog sustava na traumatsko iskustvo prirodne katastrofe. Neki od nas se bolje nose s tim, neki lošije. Razlog tome je naša stabilnost, tj. u kojoj mjeri je već naš živčani sustav na neki način „oštećen“ svim prethodnim traumatskim iskustvima koje smo doživjeli kroz život.

potres kao trauma

Potres kao trauma

Zašto je potres traumatsko iskustvo? Budući da često pišemo o traumi, vjerojatno ste već mogli pročitati da u traumi skoro ništa nije sigurno. Potres ima traumatični utjecaj na naš sustav jer u trenutku potresa, Zemlja, koja nam je prirodno jedan od bazičnih temelja sigurnosti i s kojom se povezujemo kroz osjećaj uzemljenja, odjednom postane nesigurna. Osjećaj sigurnosti se nakon nekog vremena spontano vraća, no ako se nakon prvog iskustva potresa drhtanja tla učestalo ponavljaju, u nama se stvara osjećaj da se tlo može pomaknuti bilo kada, bilo gdje, bez upozorenja, što naš sustav ostavlja u „čekanju opasnosti“ te konstantnom osjećaju da je život nesiguran.

Sile koje su uzrok prirodnih katastrofa su jako velike sile, veće od života, pa čak možemo imati osjećaj da se priroda okrenula protiv nas. Osjećamo gubitak kontrole, jer ničime ne možemo utjecati na saznanje hoće li će se potres ponoviti te se stvara gubitak povjerenja u Zemlju. Možda čak i prirodu. Ponekad možemo ići toliko daleko da projiciramo da su se priroda (ili Bog, ako imamo takva vjerovanja), sile koje su trebale biti za nas, sada okrenule protiv nas (iz ovog mjesta kreću raznorazne teorije o smaku svijeta kao „kazni“ za ljudsko ponašanje).  

Povratak osjećaja sigurnosti

Budući je u potresu (i nakon njega) relacija sa Zemljom nesigurna te je opasnost konstantna, moramo pronaći novi način da u sebi stvorimo osjećaj sigurnosti.

Sigurnost ne dolazi od nedostatka opasnosti – sigurnost dolazi od kontakta sa sobom i drugima.

Gabor Mate

Pa koje korake ka tome možemo napraviti, kada nas obuzmu osjećaji anksioznosti i panike?

  1. Kontakt sa sobom: umjesto da u Zemlji tražimo osjećaj sigurnosti, možemo ga početi tražiti u sebi (tako da se uzemljimo u svom tijelu), da unutar sebe pronađemo mjesto koje je istovremeno stabilno (čvrsto) i dovoljno fleksibilno (da se u slučaju novog potresa možemo pomaknuti i napraviti potrebne radnje da se zaštitimo).
  2. Kontakt s drugima: možemo se resursirati na način da tražimo kontakt s drugim ljudima s kojima se osjećamo sigurno. Ako okolina nije sigurna, možemo se uzemljiti jedni u drugima. Ljudski kontakt najveći je izvor sigurnosti i najbrže može umiriti naš nervni sustav.
  3. Normalizacija situacije: možemo si reći da se prirodne katastrofe ponekad događaju. Nisu znak toga da se priroda okrenula protiv nas, one su jednostavno način na koji priroda ponekad funkcionira. Možemo prihvatiti svoje osjećaje, reći sebi (i drugima) da su oni potpuno normalni u ovakvim situacijama. Prisjetiti se da smo već preživjeli prošla drhtanja tla te da ćemo ih vjerojatno doživjeti još puno dok se zemlja ne stabilizira.
  4. Orijentacija prema sadašnjem trenutku: Možemo si reći: „Da, tlo se treslo, ali sada je mirno.“ Ovo nas vraća u osjećaj stabilnosti u sadašnjosti.