Što nam treba kad nam ništa ne treba?

Bilo je to već nam prvom modulu moje prve godine edukacije za osobni razvoj u Snazi namjere, kad je Dorijan, predavač i terapeut, pitao jednu polaznicu što joj sad treba. 

Što ti sad treba, pitao ju je jasno i direktno kao odgovor na proces koji se kod nje počeo događati. 

Sjećam se da sam se trgnula. Moje je tijelo reagiralo iako pitanje nije bilo upućeno meni. Sjedila sam tako zaleđena u svojoj uznemirenosti pokušavajući shvatiti što je to, naizgled obično, pitanje toliko potaknulo u meni da mi je došlo da zaplačem. 

Što mi treba, što mi treba, ponavljala sam u sebi. Je li me itko ikada to pitao, pitala sam se. Možda me i pitao, a ja nisam bila spremna čuti. Znam li odgovoriti na to pitanje? Što je još važnije – smijem li odgovoriti?

Pisanje oduvijek koristim kao alat samospoznaje (i preporučujem ga svima), pa sam u jednom tekstu koji sam pisala za svoj blog već ranije spoznala da sam bila, kako sam to zgodno nazvala, ne-hvala osoba. Znate te osobe, one koje su naučene da je pristojno odbiti čak i onda kad nešto žele, a istovremeno će reći da svima osim sebi? Ja se, zapravo, nikad nisam usudila tražiti. Čekala sam da netko drugi pretpostavi što želim, a i onda kad bi i pretpostavio, često bih to – odbila.  

A sada u toj školi, na samom početku, neki muškarac postavlja takvo, za mene gotovo nepristojno, pitanje. Što ti treba?

Ja nisam bila spojena sa svojim potrebama. One očito nisu bile adekvatno zadovoljene onda kad su trebale biti, a kasniji život koji sam provela u sjeni sestrine bolesti je pomogao da ih naučim potiskivati. 

No kasnije sam shvatila da mnoge moje prijateljice imaju problema s izražavanjem svojih potreba. Na pitanje što ti treba mnoge od njih bi, kao i ja sama, automatski odgovorile: ništa. Ništa mi ne treba. 

Kao da je potrebno obraniti se od tog strašnog pitanja. Jer ako trebamo, onda što – manje vrijedimo?

Ako ne možemo sve sami, ako nam je potreban netko drugi, osjećamo li se tada manje uspješnima?

Teško je zatražiti pomoć. Osvijestila sam to u razgovorima s drugima kad sam pričala o svojoj knjizi. Ali teško je i prihvatiti pomoć onda kad nam je netko otvoreno ponudi. 

Pitanje vlastite vrijednosti proteže se kroz mnoge segmente našeg života i često nam život određuje. Mnogi od nas misle da nisu vrijedni: ljubavi, pažnje, nečijeg vremena, tuđe podrške…

Kroz prvu godinu edukacije sam shvatila koliko je iscjeljujuće kad je netko tu za nas. Koliko za mene samu vrijedi kad je netko tu za mene. 

Grupni rad u kojem su procesi uvijek intenzivniji i brži, a prema kojem sam ispočetka imala otpor iako sam od ranije bila svjesna njegove vrijednosti, pokazao mi je koliko je oslobađajuće imati krug ljudi koji su nas spremni poslušati. To je novo iskustvo koje mijenja moja iskustva od ranije i zahvaljujući kojemu mogu povjerovati u novu istinu: netko je tu za mene. 

Nekoga zanima što meni treba. Smijem reći što mi treba. Vrijedna sam tuđe pažnje. Za mene ima vremena. 

Još uvijek mi je neobično kad počnem pričati, bilo u grupi u školi, pred ljudima na predstavljanju knjige ili kod kuće svojima, a oni me pozorno slušaju. Zastanem svaki put na trenutak, ganuta spoznajom da me vide, da me čuju, da – vrijedim. 

Svojih sam potreba sve svjesnija, sve ih lakše osjetim i sve ih otvorenije komuniciram.

Uskoro ću, vjerujem, biti spremna odgovoriti i na Dorijanovo pitanje, bez potrebe da se obranim. 

Nastja Kulović