Put ljubavi prema sebi

Čitam nekidašnji citat objavljen na našem FBu: “Istina je da ne znaš voljeti sebe dok te netko drugi nije volio i nisi voljen. Kapacitet ljubavi ne može biti izgrađen u izolaciji.”
I mislim si koliko istine u tako maloj rečenici.

Put ne-ljubavi

Prije nego sam uopće postala svjesna puta ljubavi, za mene je postojao samo put ne-ljubavi prema sebi. Posljedica nedostatka ljubavi u mom ranom djetinjstvu bila je moj neizgrađen kapacitet za ljubav prema samoj sebi. Jednostavnije rečeno, nisam znala voljeti sebe jer mi nisu pokazali kako se to radi. Skinula bi krivicu sa svojih roditelja, jer ni oni sami nisu to dobili pa nisu naučili dati, no posljedica je i dalje bila ista. Nisam se znala voljeti. Otišla bih još dalje i čak bih rekla da nikada nisam dobila dozvolu da volim samu sebe. Nisam znala da je to moguće. Voljeti sebe. Dozvoljeno je bilo samo voljeti druge, i imala sam ideju da volim druge, no sada znam da i ta ljubav nije bila stvarna. Bila je iz maske ljubavi, moje potrebe da budem voljena, jer onaj tko nikada nije voljen niti ne zna istinski voljeti. U stvari, nisam znala voljeti niti sebe niti druge, pa sam uglavnom mrzila. Sebe. Druge nisam, jer oni nisu zaslužili moju mržnju.

Moj put ne-ljubavi (ili mržnje) prema sebi dugo je trajao i bio je prilično destruktivan. Preko puberteta, autodestrukcije kroz anoreksiju i bulimiju koja je trajala godinama, do odrasle dobi i destruktivnog, nasilnog partnerskog odnosa iz kojeg sam izrazito teško izašla.

Čežnja za ljubavlju

Ako sva svoja iskustva gledam iz ove perspektive, svo to vrijeme dok se nisam znala voljeli, čeznula sam za tim da me netko voli i da ispuni moju rupu ne-voljenja sebe. Željela sam da me netko drugi voli umjesto mene, jer nisam znala kako to činiti za sebe. I dok sam čitala gore navedeni citat, palo mi je na pamet da je ta čežnja u stvari istovremeno bila želja da me netko voli i da mi time pokaže da je to moguće. Voljeti mene. Da mi zrcali da je u redu voljeti mene. I da mi pokaže kako se to radi. Možda čak i da vidim da me netko želi voljeti, jer je to potpuno prirodno. Da me se voli. Mogla bih nadopisati, jer sam zaslužila da me netko voli ili jer sam vrijedna nečije ljubavi, no oduvijek su mi ti izrazi bili odbojni.

Najjednostavnije rečeno, željela sam da me netko voli te da preko te ljubavi imam iskustvo kako je to biti voljena, da bi to iskustvo mogla primijeniti na samu sebe.

Iskustva ljubavi

Ta iskustva su kroz život dolazila u raznom obliku. Često su dolazila ponovo u obliku koji me podsjećao na ljubav kakvu sam dobivala u djetinjstvu. Iskustvo je imalo miris i okus te ljubavi (jer sam naučila da je upravo takva destruktivna ljubav jedina stvarna ljubav), no moj osobni razvoj dao mi je mogućnost da prepoznam da to nije više ljubav za kojom čeznem. Moj osobni proces suočavanja s boli ranog djetinjstva dao mi je razumijevanje što ljubav je, a što ljubav nije. Jer to nisam znala. Dao mi je snage da počinjem birati i da kada prepoznam staru destruktivnu ljubav, da ju više ne biram. Da znam da mogu i želim dalje bez takve “ljubavi”. Dao mi je trenutke iskustava koji su se događali u individualnom ili terapijskom radu u kojima me netko volio na novi način i ti trenutci su istovremeno bili najbolniji i najmoćniji. Oni su mi davali novo iskustvo da me je moguće voljeti istovremeno otvarajući oštru bol iskustava u kojima je nedostajalo ljubavi pa skoro cijeli moj život.

Paralelno sa osobnim razvojem, u mom životu je bilo sve više ljubavi. Moja sposobnost da biram ljubav prema sebi, učila me da sve više istinski volim sebe i druge. Rodila sam dvije kćeri i učila voljeti na novi način, bivajući privržena i odana, ne tražeći ništa natrag. Prošla sam kroz vrlo teška životna iskustva u kojima sam bila voljena na tisuće načina. Čuvana, podržana, zbrinuta… Tada, kada mi je bilo najteže dobila sam najviše ljubavi. Sva ta iskustva su me promijenila. Promijenila su moj način na koji volim samu sebe. Sa svakim od njih sam se učila voljeti sve više i više. Postajala sam sve nježnija sa samom sobom. Bila sam zahvalna na tome da više ne biram destruktivne odnose. Da se znam i mogu pobrinuti za sebe i svoje kćeri. Da mi ne treba partnerski odnos u kojem sam voljena da bi moj život bio radostan. I život je bio doista dobar, unatoč svim životnim udarcima koje sam dobivala i čije posljedice još uvijek osjećam. Naučila sam prihvatiti sve što dolazi i voljeti se u centru svake oluje, naći svoje središte koje je sada postalo stabilno.

Partnerska ljubav

Naravno da sam, unatoč izgrađenom kapacitetu da volim samu sebe i dalje željela ostvariti zreo partnerski odnos. Ono što se promijenilo je da je bolnu čežnju da me netko voli zamijenila iskrena želja da me netko voli. Znala sam biti sama i bilo mi je dobro samoj. Mogla sam zamisliti samu sebe ovako pa do kraja života. Jer ljubavi u mom životu nije nedostajalo. No, istovremeno postojala je želja za partnerskim odnosom u kojem ću iskusiti tu neku “zrelu” ljubav. U kojem će me ta druga osoba voljeti i koju ću ja voljeti. Odraslo. Ma što god da to značilo… jer koliko god da sam znala o tome, istovremeno bi mogla reći da pojma nisam imala jer mi se to nije nikad dogodilo. Nisam živjela tu vrstu ljubavi. Da me netko onda pitao da li je moguće da mi se to dogodi, rekla bih i da i ne. Znala sam da nije nemoguće, no istovremeno sam bila svjesna male vjerojatnosti da se “potrefi”. 

I koliko god suludo zvučalo, u trenutku kada sam bila dobro s idejom da se to nikada ne dogodi, a istovremeno znatiželjna i otvorena prema tom iskustvu, dogodilo se i to na najneobičniji način koji sam mogla zamisliti. Je li nam bilo suđeno? Jesmo li oboje bili spremni, nakon što smo svatko za sebe prošli i iscijelili vlastite emocionalne rane? Jesmo li i dalje vjerovali u život, unatoč svim lošim iskustvima? Jesmo li bili spremni ostatak svog života provesti sami i time nismo bilo navezani na ideju partnerstva? Jesmo li skinuli projekcije o partnerstvu i kako bi ono trebalo izgledati? Mogla bih potvrdno odgovoriti na sva ova pitanja, no to čak i nije ono najbitnije što želim podijeliti s vama.

Osim što me zapanjila činjenica da mi se to doista dogodilo, uz svu (ne)vjerojatnost, zateklo me nešto na što uopće nisam računala. Moja vlastita količina ne-ljubavi prema sebi koja je ostala u mom sustavu, koje sam postala svjesna tek u ovom odnosu. Nakon svih životnih iskustava koja sam prošla, vjerovala sam da sam se potpuno naučila voljeti, a onda mi je netko drugi pokazao kako to stvarno izgleda kada sam voljena. Ta količina direktne i uporne ljubavi koja je došla sa druge strane me uplašila. Bila sam privučena i željela sam pobjeći u isto vrijeme. Željela sam da me netko voli i nisam željela da me netko voli. Bilo je (i još uvijek je) i predivno i prestrašno. Predivno jer je naprosto dobro, a prestrašno jer je potpuno nepoznato i opet dira još dublje u sva iskrivljenja moje ne-ljubavi prema sebi koja su još uvijek živa. Boli sva ta količina moje mržnje, hladnoće, okrutnosti i grubosti koje još uvijek postoje u dubokim slojevima. Iako sam s godinama naučila biti krhka i ranjiva, još uvijek mi je neprirodno i nepoznato biti voljena bez obrana. A partnerski odnos je mjesto na kojem se možemo najviše razotkriti, ako je to partnerstvo naše sigurno mjesto.

Željeti ili ne?

Sada mi je potpuno jasan citat: “Pazite što želite jer bi vam se moglo dogoditi.” Apsurdan, ali istinit. Jer kad nam se dogodi ljubav, treba puno hrabrosti da ne pobjegnemo s nekim dobrim razlogom. Razloge za ne-voljenje sebe, lako ćemo naći jer su nam ih često davali. No, ako unatoč svim tim razlozima naiđemo na osobu koja nam uporno nudi drugačiju ljubav (u bilo kom obliku odnosa), možda je došlo vrijeme da povjerujemo u drugu istinu. Da povjerujemo da postoji tisuće razloga za voljenje sebe. I da još dublje zagazimo na vlastiti put ljubavi prema sebi.

Ana Katarina Sansević