Staro i novo iskustvo

Život se može razumjeti samo unatrag; ali se živi sada.

Søren Kierkegaard

Jedan od osnovnih alata osobnog razvoja i vraćanja sebi je boravljenje u sadašnjosti. Prisutnost u ovdje i sada. Istovremeno, to je jedna od najrjeđih stvari koja se događa prirodno. Kao da smo generalno, kao ljudska vrsta, izgubili sposobnost življenja u ovom trenutku. Često smo u “onome što je bilo”, umjesto u ovome “sada”.

Je li to doista bitno?

Zašto je to uopće bitno? Zašto ne bi bilo potpuno OK živjeti u prošlosti, a minimalno u sadašnjosti?
Zato jer dugoročno, život u prošlosti stvara osjećaj zaglavljenosti, frustracije i nesreće. Ako imamo obrazac življenja u “onom lošem što je bilo”, iako čeznemo da nam “sada” bude dobro, zapravo nije važno što danas dobivamo, jer to ne možemo primiti. Sve dobro što se dogodi “danas” obojano je sumnjom u to isto dobro, nemogućnošću da to dobro objeručke primimo u svoj život, jer je obrazac “onog lošeg što je bilo” ukorijenjen u sadašnjosti i teško je povjerovati da to slično iskustvo u sadašnjosti može biti drugačije. Iz vlastitog iskustva rada na sebi, naučili smo da je zaista teško proširiti svoje iskustvo i stvoriti “novi život” ako se stalno vraćamo u staru verziju sebe. Zato je ova tema toliko bitna.

U nama uvijek postoji staro i novo. Istovremeno, to staro i novo je jedna neodvojiva cjelina, i zato je taj cijeli pojam “prisutnosti u sada” pomalo zbunjujuć i teško uhvatljiv. Kao da pričamo o nekom virtualnom mjestu koje postoji, i znamo da bi mogli doći tamo, ali nikako da pronađemo pravi put.

Većina nas se bori sa ostajanjem u starim misaonim obrascima, starim ponašanjima i teško sebi dajemo nova iskustava. Često se protiv njih borimo svom snagom. Ta nova iskustva ne moraju biti velike stvari koje mijenjaju život, mogu biti mala iskustva koja mijenjaju uvjerenja. Glavna stvar je upravo u tome da stara ograničena uvjerenja možemo promijeniti samo kroz proživljavanje novih iskustava.
Da, možemo na starim uvjerenjima raditi u terapijskom procesu. Možemo shvatiti od kuda stara uvjerenja potiču, tko je odgovoran za njih, čiji su to glasovi, koju štetu su nam sve ta uvjerenja nanijela, na koje su nas sve načine povrijedila… no nećemo ih promijeniti do kraja dok ne zakoračimo u novo iskustvo. Jer svaki korak u novo iskustvo je manje življenja u svojoj prošlosti. 

Kako i kada zakoračiti u novo?

Najiskreniji odgovor koji vam možemo dati na prvo pitanje je: Teško i lako. U isto vrijeme.
Drugi odgovor je već lakši: Svaki dan. Jer svaki dan nam nosi tisuće malih trenutaka u kojima možemo zakoračiti u novo.

Što je točno teško i zašto? Teško je jer je nepoznato. Jer nam držanje za stara iskustva, koliko god su nekad bila neugodna, daje osjećaj sigurnosti. A osjećaj sigurnosti je primarna ljudska potreba. Bez njega je teško preživjeti jer smo stalno na rubu traume. I zato, da bi zakoračili u novo, moramo proširiti prostor sigurnosti. Malo po malo.

Kako to radimo?

Tako da prvo možemo jasno promotriti sve što se događa. Vidjeti racionalno o čemu se radi. Primjetiti da je to nešto novo čega se bojimo. Znati da opet očekujemo staro loše iskustvo. I biti svjesni da postoji i mogućnost da novo iskustvo bude drugačije. Dati si podršku da u to novo zakoračimo. Kroz terapijski proces. Tražiti podršku ako ne možemo sami. Kroz neki vanjski resurs (netko tko s nama može i želi biti prisutan u novom iskustvu). Biti svjesni da će nas biti strah. I unatoč tome učiniti to. Strah je najnormalnija emocija koja je uvijek prisutna kada smo suočeni sa novim iskustvom. Postoji jedna ljudska zabluda da radom na sebi nestaje strah. Takvo stanje ne postoji. Njega samo mijenjamo na način da s vremenom izgradimo dovoljno hrabrosti da zakoračimo u novo. Zakoračimo kroz strah i izađemo s druge strane. I tako svaki put.

Da, znamo da ne zvuči bajno. Bilo bi ljepše da radom na sebi dođemo do neke čarobne, prelomne nove točke u sebi koja nam automatski otvara mogućnost da nam se počnu događati nova iskustva kojih se više nikada nećemo bojati, no to nije tako. Radom na sebi dolazimo do mjesta svoje stvarne snage. Stvarna snaga nije nedostatak straha, stvarna snaga je hrabrost da zakoračimo u nešto što nas plaši pa čak iako nas plaši.

Borbe i izazovi tjeraju nas da rastemo. Ako na taj način promatramo životna iskustva i zakoračimo u nelagodu, umjesto da bježimo od nje, dajemo sebi priliku da nas ta nelagoda problikuje. Ako prigrlimo bol koji nam život donosi, ostajemo prisutni u trenutku. Živi. Nije lako, ali je jedini način da u potpunosti osjetimo život. Da prođemo kroz svoje oluje. I da istražimo sve mogućnosti i ljepotu života.

Korak po korak.

Dobro koračanje vam želimo.