Sigurna i nesigurna ljubav

Borite li se s osjećajem nesigurnosti u vezama? Možda volite započinjati nove odnose, ali vam se teško obvezati za jedan. Ili vas privlače samo oni koji su već “zauzeti”? Možda se ne možete opustiti i prepustiti ljubavi, osjećate anksioznost iako za nju realno nema mjesta? Koliko god vas partner uvjeravao da vas voli, vi niste sigurni u to. Živite u strahu. Od gubitka. Napuštanja. A opet, povremeno želite više prostora za sebe u tom odnosu. 

Kada pričamo o ljubavi, erosu i odnosima, postoji tisuću različitih načina da odnos ode u „krivom smjeru“. Možemo se zaljubljivati u „pogrešne osobe“ ili se prečesto i brzo zaljubljivati bez osjećaja tko je ta osoba stvarno. Možemo postati jako ovisni u odnosu ili osjećati da s vremenom “gubimo sebe”. Ili jednostavno možemo potpuno izbjegavati odnose i tako smanjiti rizik od “ljubavne patnje”, no pri tome često plaćamo cijenu osjećaja usamljenosti.

Koje god obrasce ponašanja u odnosima koristili – promišljanje i osnovna znanja o stilovima vezivanja u odnosima pomoći će nam da shvatimo zašto odnose kreiramo na neke određene načine te ako želimo, kako ih mijenjati.

Stil vezivanja = ljubav

Ključna riječ ovdje je stil vezivanja, koju je John Bowlby, utemeljitelj teorije vezivanja, definirao kao “duboku i trajnu emocionalnu vezu koja povezuje jednu osobu s drugom kroz vrijeme i prostor.” Prema teoriji vezivanja, svi imamo svoj preferirani “stil vezivanja”, koji smo od najranijeg djetinjstva “naučili” iz odnosa sa svojim roditeljima ili skrbnicima. Stil vezivanja je način na koji su se naši roditelji ili primarni skrbnici odnosili prema nama kad smo bili mali te ono što smo kroz te najranije odnose naučili o ne/ovisnosti te primanju i davanju ljubavi i podrške. To je ujedno i temelj našeg ponašanja u odnosima u odrasloj dobi. (Načini ranog povezivanja stvaraju određeni model odnosa koji nastavljamo primjenjivati u interakciji s drugim ljudima u odrasloj dobi i koji predviđa kako ćemo komunicirati s romantičnim partnerima.) To znači da naš stil vezivanja iz najranijeg djetinjstva nesvjesno i direktno utječe na naš izbor seksualnih i romantičnih partnera u odrasloj dobi.

Reci mi kako si bila voljena i ja ću ti reći kako voliš.

Esther Perel 

Sigurno ili nesigurno

Iako je teorija vezivanja vrlo kompleksna, pojednostavljeno rečeno, možemo se vezivati na siguran ili nesiguran način. Postoje tri tipa nesigurnog načina vezivanja: izbjegavajući, nesigurno anksiozan i neorganizirani. 

Glavna razlika između načina na koji kasnije pristupamo odnosu je u tome da ljudi sa sigurnim stilom vezivanja grade zdrave odnose sa drugima. Ne boje se bliskosti i intimnosti, a isto tako njihov identitet i vlastiti osjećaj vrijednosti ne ovisi o trenutnoj povezanosti s drugima. Ljudi s nesigurnim stilom vezivanja vlastiti osjećaj vrijednosti nesvjesno povezuju sa dinamikom odnosa s romantičnim partnerima. Zbog toga ili izbjegavaju bliskost s drugima ili o tome „ovisi cijelo njihovo postojanje“. 

Bowlby je tvrdio da se tijekom prvih pet do šest godina djetetovog života formira stil vezivanja djeteta i roditelja. Ako je roditelj u stanju prepoznati i zadovoljiti djetetove emocionalne potrebe, dijete raste s kapacitetom za zdravo povezivanje u odraslom životu. No, kada nedostaje adekvatna povezanost između djeteta i roditelja, dijete raste s nedostatnom sposobnošću da vjeruje da je svijet sigurno mjesto i da će se drugi dobro brinuti za njega. Napuštanje iz djetinjstva, nepredvidivo roditeljsko ponašanje, nerealna očekivanja roditelja te fizičko, verbalno ili emocionalno zlostavljanje uče djecu da njihovo okruženje nije sigurno mjesto i da se ljudima koje susreću ne može vjerovati.

U odrasloj dobi to preslikavamo na svoje veze. Romantični odnosi za nas nikada nisu dovoljno sigurni i uvijek sumnjamo u partnersku ljubav te u samu činjenicu da doista postoji osoba koja želi voljeti upravo nas, bez potrebe za pretvaranjem ili uljepšavanjem – onakve kakvi zaista jesmo.

Simptomi „nesigurne“ ljubavi

Ukoliko smo imali neki oblik nesigurnog vezivanja u ranom djetinjstvu, vjerojatno ćemo prepoznati bar jedno od ponašanja u svom odnosu:

• jak osjećaj anksioznosti za vrijeme duže odvojenosti od partnera
• tendenciju postavljanja pretjeranih zahtjeva prema partneru te anksioznost, potrebitost ili ljutnju ako oni nisu ispunjeni
• kontinuirani osjećaj nedovoljne bliskosti i sumnju da nas partner doista voli, bez obzira na to koliko je partner stvarno na raspolaganju i predan odnosu
• tendenciju da konstantno tražimo pažnju – zapravo želju da se partner pobrine za nas kao za malu djecu te ljutnju kao reakciju na to ako potreba nije ispunjena (koja može imati oblik otvorenih ljutih uvreda, pasivno-agresivnog ponašanja ili ljutitog povlačenja od partnera sve dok nam partner ne pruži pažnju i ispunjenje naših potreba),
• narcističnu potrebu i fokusiranost samo na naše potrebe (pri čemu ne uzimamo uopće u obzir partnerove potrebe)
• pretjeranu, pomalo nametljivu potrebu da se brinemo za partnera, želio on to ili ne (te ljutnju kao reakciju ako partner odbija našu ponuđenu pomoć)
• strah od stvarnog povezivanja u odnosu pri čemu koristimo razne strategije: male nesavršenosti naših partnera kao izgovor da „to ipak nije osoba za nas“, namjerno se emocionalno udaljavamo od partnera ili otvoreno flertamo i varamo partnera s drugima 
• ne slušamo kada partner razgovara s nama, ne komuniciramo svoje misli ili osjećaje, izbjegavamo bliskost ili ostajemo bez kontakta danima ili tjednima nakon konflikta
• ljubomoru i opsesivnost s partnerom (kao rezultat straha od napuštanja)
• izbjegavamo konflikte i razgovore o problemima u odnosima, konstantno preusmjeravamo pažnju na nešto drugo.

Što s tim?

Promjena definitivno nije jednostavna. Raspetljavanje čvorova povezanosti u odnosu je teško. Naši stilovi vezivanja nam daju određenu sigurnost jer se njima branimo od boli i povreda koje smo osjetili u ranom djetinjstvu.

No, želimo li iskusiti stvarnu, zrelu i sigurnu ljubav, nema drugog puta nego iskreno, hrabro, strpljivo i s namjerom pristupiti preispitivanju svojih naučenih obrazaca, tj. svog zasad više ili manje nesvjesnog stila vezivanja.

Kako bismo krenuli u tom smjeru, prvi i najvažniji korak je spremnost na otvaranje za introspekciju i postavljanja teških pitanja sebi samima: Zašto se u odnosu ponašam upravo na taj način? Koja je moja unutarnja motivacija? Da li me je nečeg strah? Odakle taj strah dolazi? Kad sam prvi put postala/o svjestan toga?

Pridružite nam se na radionici Nesigurno vezivanje na kojoj ćemo zajedno pod vodstvom iskusnih stručnjaka i u sigurnom okruženju zakoračiti u uzbudljivu avanturu istraživanja vlastite osobnosti i svojih odnosa s drugima.