fbpx

Konačno jedan pravi ljetni dan. Sparno je i vruće, osjećam kako sunce pošteno žeže moju kožu i iako znam da je more još uvijek pomalo hladno, neodoljivo se želim baciti u valove. Pričekat ću još tren, dok mi postane neizdrživo. Sjedam na sike i gledam u valu. Sama sam s njih troje na kupanju. Moje dvije curke i njihov bratić. Tri klupka sreće. I tri klupka bombastične frustracije. Pa se sreća, ljutnja i frustracija mijenjaju poput brzih valova. U njima i u meni. Naravno da su se čim smo se sjurili na plažu odmah bacili u more. Bacam im ogromni napuhani flamingo i promatram ih kako ciče od sreće. Valjaju se po flamingu, prevrću, more im ulazi u oči, špricaju se… u zraku se osjeća njihov užitak i radost. Zarazni su. Bacam se u more da im se pridružim.

Toliko sam čekala da ovo ljeto dođe i da konačno budemo svi na okupu. Gledam Relju i ponekad još ne znam je li ovo java ili san. On je dobro. Naravno, još je u procesu oporavka, ali on je dobro. Mi smo dobro. Zajedno smo. Bez maski. Kuhamo iz nesteriliziranih lonaca. Pijemo istu vodu. Grlimo se. Škakljamo. Ljubimo. Uživamo u kontaktu koji nam je prošle 2,5 godine bio izrazito limitiran.

Često razmišljam što nam je sve pomoglo na ovom putu? Što je Relji sve pomoglo?
Stručna medicinska skrb. I ljudskost cijele ekipe na Institutu za tumore. Reljini mama i tata koji su se nekim nadljudskim snagama, koju poznaju samo oni, borili (i još uvijek to čine) kroz cijeli proces. Prijatelji. Podrška. Ljubav.

Snaga namjere. Da nikad ne prestanemo vjerovati da je samo dobar završetak ove priče ono što nas interesira. Pa čak i kada se sve oko nas poljulja, da se saberemo, skockamo kako bi moj shogi rekao, i izdržimo još malo.

I Snaga namjere.

Jedan očajan dan

Bio je ponedjeljak. Relja je bio u aplaziji koštane srži već danima. Kao posljedice prvog kemoterapijskog ciklusa od 3 mjeseca. Koštana srž nikako da mu krene proizvoditi sve te stanice koje nam trebaju da bi preživjeli. I tako danima. Transfuzija krvi svaki drugi dan. I čekamo. Čekaju Reljini mama i tata. Čekam i ja skupa s njima. I ne mogu ništa. Osim čekati. I čekati. I čekati. Mislim da su mi ta čekanja nešto što nikada neću zaboraviti. Osjećaj svemirske bespomoćnosti, kao da stojim na vjetrometini života i vjetar lupa, a ja mašem, pokušavam tim malim šakama zaustaviti silu, al ne ide, vjetar ne sluša.

I tako, u tom čekanju, i razmišljanju što bih još mogla napraviti (jer više sam tip koji djeluje, nego čeka) pala mi je napamet sjajna ideja: iscjeljivanje na daljinu!!! Wow. A još i znam tko bi to mogao raditi. I tako, ne budi lijena, na brzinu sam napravila WhatsApp grupu i nazvala ju “Snaga namjere za Relju”, ubacila unutra cure iz Snage namjere i natipkala prvu poruku.

“Drage cure, moj nećak ima leukemiju, u fazi oporavka je od prvog ciklusa kemoterapije i koštana srž mu se nikako ne oporavlja. Strah nas je. Da ne dobije sepsu. Da se ne oporavi. Ne znam da li bi mogle/željele, neka od vas, hilati Relju na daljinu? Osjećam se očajno i bespomoćno, ne znam više kako bi mu pokušala pomoći pa sam vas zato odlučila kontaktirati jer mislim da bi mu vaša pomoć dobro došla. Naravno, platit ćemo hilanje, javite nam sve detalje ako vam je to OK.”

Šaljem poruku i kratko prestajem disati. Mislim si, nisam to trebala poslati. Te žene sigurno imaju drugog posla u svojim životima nego hilati Relju. Odlažem telefon i opet čekam. Ide mi čekanje ovih dana. No, ne čekam dugo.

Javljaju se odmah…jedna po jedna…naravno…rado ćemo ga hilati…pošalji nam informacije o njemu…nalaze…da vidimo što mu je najpotrebnije…hilati ćemo ga zajedno…dogovoriti ćemo se…sve će biti OK…tu smo za vas…I naravno ne dolazi u obzir da nam plaćate za to…želimo biti dio njegovog iscjeljenja…

Ja si mislim: Jebote! Kako malo je ponekad potrebno da se vrata otvore.

Mjeseci hilanja

I tako je put hilanja počeo. Cure su bile neumorne. Hilale su ga mjesecima. Svaki dan. Na raznim mjestima. U raznim trenucima. Same. Zajedno. S grupom nakon radionice. S terapeutima nakon edukacije. Imala sam osjećaj da Relja ima 4 anđela čuvara koja ga čuvaju. No, nisu samo čuvale njega. Čuvale su i mene.

Svaka poruka koju sam dobila od neke od njih (a bilo ih je stotine) davale su mi snage da izdržim(o) još malo. Davale su mi hrabrost da Reljinoj mami i tati mogu biti podrška. Da mogu izgovoriti riječi: Sve će biti OK (iako pojma nisam imala hoće li ikada sve biti OK). Svaki put kada to nisam mogla, kada me strah od najgoreg počeo proždirati, nekim čudnim sinkronicitetom dobila bi poruku od neke od njih. Poruke o kontaktu s Reljom, poruke o tome kako su ga doživjele, poruke o tome kako se one osjećaju, fotografije s mjesta hilanja, poruke o otvorenom srcu, poruku o miru, poruku o podršci, poruku o sigurnom mjestu…

Bile su neumorno prisutne.

Snaga namjere

Tada sam shvatila zašto su si dale ime Snaga namjere. Puno ljudi su, kada su saznali da je Relja bolestan, pomogli na raznorazne načine. Hvala im svima. Isto tako, puno ljudi, za koje bi rekla da su mi bliski je, kada su saznali da se Relja razbolio, obećavali svašta ali vrlo brzo su nestali iz naših života. Iako nisam od njih očekivala ništa. Nikog ne osuđujem, jasno mi je da im je bilo previše. I to je naprosto tako. No one, koje su djelomično poznavale mene jer smo se srele kroz osobni razvoj, koje uopće nisu poznavale moju sestru i Relju, su velikodušno došle kada sam ih pozvala. I ostale. Sve do kraja.

Kroz njihovu snagu namjere jačala je i moja. Kroz njihovo nesebično davanje moje srce je primalo i lakše izdržalo sav strah. Kroz njihov mir mogla sam dodirnuti svoj mir. Uz njihovu mekoću i ljubav mogla sam se raspasti, a opet osjećati snažnom. Kroz njihovu sigurnost mogla sam osjetiti svoju. Davale su mi snagu da ne odustanem od svoje snage namjere. Otvorenog srca. U ljubavi.

Reći hvala je malo. I zato ću za kraj samo prepisati jedan citat:

Kad bude završavao moj život i pitam se jedno konačno pitanje: Što sam učinio u ovom životu?, neka moj odgovor bude: Činio sam ljubav.

Neka nam se svima dogodi da odgovorimo istim odgovorom.
Činio sam ljubav.

Piše: Ana Katarina Sansević

Nova događanja u centru

Datum: 10.10.2020.
Vrijeme: 9:30 – 13:00
Mjesto: centar Snaga namjere
Voditeljica: Marina Nardin
Cijena: besplatno

Datum: 17.10.2020.
Vrijeme: 9:30 – 13:00
Mjesto: centar Snaga namjere
Voditeljica: Marina Nardin
Cijena: besplatno

otpuštanje traume

UPISI U EDUKACIJU ZA OSOBNI RAZVOJ I UVOD U TERAPEUTSKU PRAKSU

Datum: od 20.6. - 31.10..2020.
Mjesto: Centar Snaga namjere