Anksioznost i napadi panike

Biti anksiozan bi značilo „u strahu sam i strepnji, odnosno iščekivanju nekog zastrašujućeg događaja“. Anksiozni poremećaj je najčešći psihološko-emocionalni poremećaj, koji u posljednje vrijeme poprima značajnije razmjere i kod mladih, ali i kod starijih osoba. On se prepoznaje po velikoj uznemirenosti, napetosti, pobuđenosti, nervozi, neizdrživom strahu, strahu od straha, izgubljenosti, osjećaju nesigurnosti koji osobu katkad dovedu u stanje depersonalizacije (osoba se sama sebi čini strana i čudna) i derealizacije (okolina se čini strana i čudna). Osobe s anksioznim poremećajem su sklone i iznenadnim noćnim buđenjima u strahu, ponekad se javlja i nesanica kao posljedica ovog poremećaja. Gubitak apetita, također, te vrtoglavica i tenzijska bol u ramenima, vratnoj kralježnici, glavi i slično. Društveni život osobe s anksioznim poremećajem je narušen i pod upitnikom straha ili sramote od napadaja straha te je za njih „sigurnije“ biti u „svom prostoru“, što god to za njih značilo. Kombinacija ovakvih osjećaja i tjelesnih senzacija je nepodnošljiva, što jako iscrpljuje i izbezumljuje osobu te je na taj način prisiljava da se povlači iz života kojeg je do tog trenutka vodila.

Traumatska iskustva su „izvor“ anksioznog, ali i drugih psiholoških poremećaja. Traumatsko iskustvo je događaj koji nas je sa svojim intenzitetom preplavio i u kojem smo bili bespomoćni, prestravljeni, poniženi, poraženi ili čak na životnom rubu. Agresija, psihološko, emocionalno i tjelesno zlostavljanje, zanemarivanje, hladnoća i strogoća jednog ili oboje roditelja, emocionalni incesti, seksualno zlostavljanje, gubitak osobe, prometne nezgode, rat… su traumatska iskustva. Ona oštećuju psihu na način da u sustavu osobe stvore „pukotinu“, koja, kao neintegrirani dio nas, egzistira na svoj zaseban, paralizirajući način. Nazivamo ga još i smrznuti self.

Svaka trauma koju smo iskusili, u sebi sadrži sliku, osjećaje, tjelesnu reakciju i tešku misao. Peta komponenta je energetski naboj svega ovog navedenog, koji je razarajući. Program anksioznosti kojeg preuzmemo iz obitelji, također je jedan od uzroka. Određena preosjetljivost osobe može biti „dobra“ podloga za razvoj anksioznosti.
Anksiozna osoba može i ne mora imati i napadaj panike, dok se napadaj panike može dobiti iznenada, bilo kad i bilo gdje bez da ste imali iskustvo anksioznosti ili bilo kojeg drugog simptoma. Panika dolazi kao nenajavljeni uragan nataloženih, potisnutih osjećaja koje naše biće više nije u stanju „držati“ i dolazi do podizanja, odnosno gibanja tih osjećaja u našem tijelu koje nas zbog svoje jačine preplavljuje i stvara uzbunu u tijelu. Panika je pokušaj našeg tijela da se rastereti te silne energetske i emocionalne nakupine onoga što bi u prijevodu značilo – živim sve drugo, osim sebe. Panika ima izrazito neugodne simptome, kao što su ubrzan rad srca, osjet gušenja, grč u trbuhu, drhtavica, paraliza, zastrašujuće misli, strah od ludila itd.

Kad imamo tjelesno oboljenje, onda ne spominjemo samopomoć, već idemo liječniku. Isto tako kad imamo psihološki poremećaj, potrebna nam je stručna pomoć. U nekim težim oblicima, potrebna je medikamentozna terapija uz neizostavan psihoterapijski rad. U lakšim oblicima, dovoljna je samo psihoterapija, koja je opet i po osobnoj „priči“, načinu rada i trajanja, individualna.

Autorica: Dubravka Mijatović, kolumnistica i integrativna terapeutkinja