Prepoznavanje opasnosti

Bessel van der Kolk „The Body Keeps The Score“

Strah je normalan dio naših života, mozak ga detektira i organizira mogući odgovor. Osjetne informacije o vanjskom svijetu stižu kroz oči, nos, uši i kožu. Te senzacije se šalju u talamus, dio limbičkog mozga koji je kao neki „kuhar“ unutar mozga. Talamus „promiješa“ sve inpute naše percepcije u jednu „autobiografsku juhu“, integrirano, povezano iskustvo „ovo je ono što mi se događa“. Osjetne informacije se zatim prosljeđuju u dva smjera: dolje prema amigdali, dvije male bademasto oblikovane strukture koje su položene dublje u limbu, koji spada u nesvjesni dio mozga, te gore prema frontalnom dijelu, gdje stiže u svjesni dio mozga. Neuroznanstvenik Joseph LeDoux je nazvao put prema amigdali „donji put“, i on je ekstremno brz, a put prema frontalnom korteksu „gornji put“ koji je nekoliko milisekunda sporiji što je puno u zastrašujućem iskustvu koje brzo preplavljuje. To preplavljujuće iskustvo može srušiti procesiranje u talamusu i onda slike, zvukovi, mirisi i dodiri budu zabilježeni kao neki odvojeni fragmenti, koje normalna memorija u tom slučaju procesira nepovezano. Vrijeme kao da se „smrzne“, pa trenutna opasnost izgleda kao da će trajati zauvijek.

Centralna funkcija amigdale, koju Bessel van der Kolk zove „dimni detektor mozga“, je identifikacija da li te dolazne informacije ugrožavaju naše preživljavanje. To se događa nevjerojatno brzo i automatski, uz pomoć hipokampusa, obližnje strukture mozga koja ima funkciju povezivanje trenutnih inputa s prošlim iskustvima. Ako amigdala osjeća opasnost, npr. potencijalni sudar s autom, ili osobu na ulici koja izgleda opasno, ona odmah šalje poruku dolje hipotalamusu i moždanom deblu, angažirajući odmah streshormonski sistem i autonomni živčani sustav da angažira cijelo tijelo za odgovor.

Budući da amigdala procesira informacije koje prima brže od frontalnog korteksa, ona zapravo odlučuje je li opasnost koja nadolazi prijetnja za naše preživljavanje prije nego li smo svjesni kroz misao o samoj opasnosti. Dok mi shvatimo što se događa, naše tijelo se već pokrenulo.

Signali za opasnost koji dolaze iz amigdale oslobađaju vrlo snažne stres hormone, uključujući kortizol i adrenalin, koji povećavaju broj otkucaja srca, krvni pritisak, broj udisajai izdisaja, pripremajući nas na borba/bijeg odgovor. Kad opasnost prođe tijelo se dosta brzo vrati u normalno stanje. Ali kad je oporavak iz nekog razloga blokiran, tijelo je natjerano da se brani kontinuirano, što ljudima stvara osjećaj ugroženosti i povećane uzbuđenosti.

Taj „detektor dima“ je obično izvrstan u opažanju opasnosti, i to nam je životno važno. Međutim trauma iznimno povećava rizik misinterpretacije situacije u opasnu umjesto sigurnu. Možete biti u kontaktu s ljudima samo ako ste sposobni očitati da li su njihove namjere dobre ili zle. Čak i najmanje krivo očitanje može voditi do bolnih nerazumijevanja u odnosima na poslu i kod kuće. Efektivno funkcioniranje u kompleksnom svijetu posla ili u obiteljskim odnosima s djecom traži brzi pristup pravilnim informacijama kako se drugi osjećaju. Krivi alarmni sistemi vode raspadima ili potpunim zatvaranjem prema nedužnim komentarima ili izrazima lica.

Trauma onemogućuje pravilno očitanje situacije i zatvara tim ljudima razumijevanje s drugima. Amigdala postaje trajno angažirana i kao da se ne gasi. Osjećaj opasnosti i straha postaje stalan i jedino moguće mjesto „sigurnosti“, jer se osjećam „sigurno jedino ako sam stalno na oprezu i bez prekida se bojim“. Ljudi s PTSP pormećajem nemaju zapravo izbor djelovanja. Njima upravlja amigdala i nesvjesni dio mozga.