Kada se rodimo, prvi put se premještamo iz stanja „jedno s okolinom“ u stanje ovisnosti. Odlazimo iz stanja u kojem smo dio naše majke, u kojem smo povezani i stopljeni s njom i prelazimo u stanje u kojem smo u odnosu s njom, odvojeni i nasumično dodirivani.
Dodir je naš prvi jezik komunikacije. U to ulazi držanje na rukama, zagrljaj, nježno dodirivanje, ljuljanje, fizička briga i igra. Ovakvi kontakti postaju veza s ljubavlju, sigurnosti, pažnjom, a ujedno postaju potvrda našeg ponašanja. Ako je toga bilo dovoljno, zadržat ćemo osjećaj da je s nama sve u redu i dobro ćemo se osjećati u svome tijelu.
Tijekom odrastanja mnogi od nas bili su obeshrabrivani u dodirivanju sebe, svog tijela ili tuđeg. Ljudi koji se osjećaju loše dodirujući sebe ili druge, osjećaju se loše u vezi sebe kao osobe u cjelini.
U većini društava dodirivanje je izraz intimnosti. Ako to ne prakticiramo, gubimo bliski komunikacijski kanal.
Eric Fromm govori kako dijete u prvim godinama života majku doživljava kao sveobuhvatnu snagu koja štiti i hrani. Kada nas majka voli i nježno dodiruje, znači da smo živi, ukorijenjeni i da smo sigurni. Ako je to izostalo, možemo tad učiniti popravak kroz terapije i rad na sebi, kroz vježbe uzemljenja, rad s energijom, jogu, meditaciju i sl.