Svatko tko napusti vaš život utire tananu stazu gubitka koja vas još uvijek povezuje s tom osobom. Kad razmišljate o tim ljudima, kad vam nedostaju te kad želite biti s njima, vaše srce putuje tom stazom onamo gdje se oni tada nalaze.
U svakome životu postoje velika područja odsutnosti. Gubitak prijatelja je često iskustvo odsutnosti. Kroz prijateljstvo se stvara jedinstven i topao prostor u kojem se osjećate prihvaćeno i sigurno. Gubitak partnera može još više poljuljati osjećaj prisutnosti i pripadanja životu.
Što je dublja bliskost i pripadanje, to će biti oštriji osjećaj odsutnosti. Čini se kao da nas stvarna bliskost izvodi iz pustoši progonstva. Bliskost je pripadanje u osjećaju prihvaćenosti. Dijelimo neka područja koja nisu samo naša vlastita. Podsjeća na pripadanje ranog djetinjstva, prebivanje u jednosti.
Kad nas prijatelj napusti, unutarnja kuća pripadanja kao da se raspada u ruševinu, zbog toga odsutnost posjeduje tako oštru gorčinu.
Istinsko pripadanje mijenja i ponovno gradi naš vlastiti identitet.
Osjetljivi smo prema odsutnosti jer toliko duboko čeznemo za prisutnošću. Stvarna prisutnost otvara nam vrata vječnosti. Na neko vrijeme se smiruju nespokojstvo i glad srca. Nestaje osjećaj da smo izopćenici i stranci. Osjećamo da se nalazimo u svome domu. To iskustvo je tako zadovoljavajuće i osvježavajuće da nas hrani do samoga korijenja. Ako ga poznajemo samo kroz pripadanje u prijateljstvu i partnerstvu, onda na žalost taj osjećaj prisutnosti ostaje prolazan i kratkotrajan. Prisutnost postaje razlomljena, razbacana i rascjepkana.
Veliki se dio modernoga života živi na području vanjskosti, ako potpuno podlegnemo vanjskome, izgubit ćemo osjećaj unutarnje i osobne prisutnosti. Unutarnji promatrač otvara vrata nepoistovjećivanja s osjećajem bola.
Ljudi se nelagodno osjećaju kad je riječ o okončanju, jer svaki je kraj mala smrt. Kad god se završi neko iskustvo, vi umirete malom smrću. Rastvara se neki “oblik” koji se u vašoj svijesti pojavio kao to iskustvo. Nakon toga nerijetko osjećate prazninu, a mnogi se itekako trude da je izbjegnu.
Ako možete naučiti prihvatiti, pa čak i radosno dočekati završetke u svom životu, mogli biste otkriti da se osjećaj praznine, koji ste u početku osjetili kao nelagodu, pretvara u osjećaj unutarnjeg prostora ispunjenog dubokim mirom.
Dok svakoga dana učite umirati na taj način, otvarate se Životu.