Osjećaj krivnje demon je druge čakre jer ograničava slobodan tok kretanja, uvelike na način da ga lišava ugode. Ako se osjećamo krivim zbog onoga što radimo, u tome ne uživamo u potpunosti. Ne možemo potpuno osjetiti to iskustvo jer dio nas je zaleđen, te ograničava ili nadzire ono što radimo. Npr., u neprestanoj borbi s težinom možemo se osjećati krivim kad god jedemo. Zbog toga u jelu ne nalazimo zadovoljstvo pa želimo ponovno jesti. Kompulzivne aktivnosti često su instinkti načela užitka, poticani na ponavljanje jer osjećaj krivnje onemogućuje zadovoljenje.
Osjećaj krivnje ograđuje sjenu u njezino mračno i nesvjesno područje. Mogli bismo reći da je osjećaj krivnje zatvorski čuvar koji sjenu drži iza rešetaka, ne dopuštajući joj da dođe na svjetlost svijesti. Zbog toga zatvorena sjena postaje još upornija pa čuvar mora postrožiti nadzor.
Osjećaj krivnje polarizira osobnost. Razdvaja svjetlost od tame, dobro od lošeg. Jedan smo dan divni, a drugi smo dan užasni, samo zbog nečega što smo učinili. Što je svjetlost jača, to je sjena mračnija. Što je osjećaj krivnje jači, to se više nastojimo osloboditi ponašajući se besprijekorno. Besprijekorno ponašanje ograničava prirodan protok energije iz donjih čakri te u pravilu polarizira um i tijelo. Polariziranoj osobi svojstveno je ili-ili razmišljanje (crno-bijeli kontejner). Bez različitosti šarenog zatičemo se zaglavljeni u crno-bijelim izborima. Moralna načela, kojima poučavamo malu djecu, bez istinskog osjećaja povezanosti s drugima, u pravilu se predstavljaju u crno bijelom kontekstu. Ovo je dobro, ono je loše. To je prilično potrebno za malu djecu s ograničenim razumijevanjem svijeta. Ali, ostati na tome znači ostati u nezrelom kognitivnom procesu.
Djeca koja žive u strahu od kazne ostaju zaglavljena u takvom ili-ili razmišljanju. Razumljivo, djeca žele da pravila budu jasna, kako bi se mogla ponašati u skladu s njima i ostati sigurna. Žele da im se sve napiše crno na bijelo i sklona su sav život promatrati polarizirano. Ali, što se događa sa slučajevima koji su između?
Osjećaji su najčešće neodređeni. Potpuno prihvatiti svoje osjećaje znači prihvatiti tu neodređenost. Crno-bijeli izbori rijetko kad su prihvatljivi. Neprihvatljivi izbori onemogućuju nam donositi odluke i paraliziraju nas. Ne možemo naprijed, onemogućen je aspekt kretanja, svojstven drugoj čakri. Kada se osjetite zaglavljenima u ili-ili razmišljanju, zastanite na trenutak i zapitajte se za što se točno osjećate krivima.
Neodređenost ima destabilizacijskî učinak… Vrlo je malo onih koji su dovoljno hrabri ili snažni da bi zadržali napetost između suprotnosti sve dok se ne pojavi potpuno novo stajalište… To je zato što osoba, uvažavajući proturječne istine, mora uspostaviti unutarnju ravnotežu kako ne bi bila razapeta.
Moramo razviti sposobnost osjećanja da bismo razabrali suptilne nijanse između polova. Kada su osjećaji obamrli, sposobni smo razabrati samo očite razlike, upadljivije crno-bijele izbore. Kada je prisutan osjećaj krivnje, mislimo da moramo donositi jasne odluke, a aproksimacije nam nisu ugodne. Zbog toga nam može biti teže doprijeti do istine, izraziti tu istinu drugima i razriješiti je donošenjem dobre odluke.
Krivnja je, dakako, katkad zdrav osjećaj: kao osjećaj koji nam omogućuje razmotriti vlastito ponašanje prije, tijekom ili nakon vlastitih postupaka. Ako nije izobličen, osjećaj krivnje govori nam gdje su granice i što bismo trebali promijeniti. U primjerenome svojstvu povratne informacije osjećaj krivnje nije demon, nego vodič. Tek kada postane pretjeran, kada preraste u naviku, kada ga internaliziramo i kada postane toksičan, tada počinje upravljati slobodom kretanja i punim osjetilnim doživljajem života, stanjima u velikoj mjeri potrebnima drugoj čakri. Osjećaj krivnje je učitelj kada nas vodi, ali je demon kada nas sputava.