Obiteljska dinamika obitelji u kojoj smo rođeni, kao i obitelji u kojima su rođeni naši roditelji, kao i svih onih koji su postojali prije njih, ima direktan utjecaj na naš predosobni razvoj te sve mentalne i emocionalne obrasce koje ćemo izgraditi u životu.
Psihološko nasljeđivanje odnosi se na naslijeđene osobine, reakcije, obrasce ponašanja i naš pogled na život. Ono se prenosi generacijski, i s vremenom opstaje u onoj mjeri u kojoj smo mu mi podložni. Nosimo ga sa sobom, od situacije do situacije, kao svoje korijene.
Od trenutka začeća, iskustvo u maternici oblikuje mozak te postavlja temelje za osobnost.
Kasnije, razdoblje predosobnog razvoja izvan maternice funkcionira kao nastavak za razvoj nervnog sustava koji se već počeo događati. Koji neuronski krugovi ostaju, a koji se odbacuju, ovisi o tome kako beba doživljava mamu i komunicira s njom.
Kad majka nosi nasljednu traumu, to može utjecati na nježnu vezu koja bi se prirodno trebala stvoriti s bebom.
Pojednostavljeno rečeno, traume koje je naša baka pretrpjela, njena bol i tuga, njezine poteškoće u djetinjstvu ili s našim djedom, gubici onih koje je voljela koji su rano umrli – svi ti događaji, u određenoj mjeri, utječu na majčinstvo koje je naša baka dala našoj majci. Ako pogledamo unatrag još jednu generaciju, isto bi vjerojatno bilo istina o majčinstvu koje je primila naša baka. Pojedinosti o događajima koji su im oblikovali živote mogu biti drugačije, no unatoč tome, utjecaj tih pojedinosti može se duboko osjetiti u našim životima. Svo to naslijeđe naših korijena utječe na to kako se odnosimo prema sebi, kako odgajamo vlastitu djecu te kako se odnosimo prema svijetu oko sebe.
Te osobine, koje su nesvjesno prenijete iz naše obiteljske loze, mogu naravno, biti pozitivne ili negativne. Na primjer, možemo u sebi nositi određenu tugu zbog nedostatka podrške vlastitih roditelja u ranom djetinjstvu, ali istovremeno možemo posjedovati optimizam, zahvalnost, ljubav prema prirodi, otpornost, humor, inteligenciju, samopoštovanje, određene talenta, ljubaznost, avanturistički duh, sposobnost da oprostimo i sposobnost da volimo. S druge strane, istovremeno u sebi možemo nositi obrasce ljutnje, traume, okrutnosti, izbjegavanja, nasilja, straha, mržnje prema sebi.
Zašto je to važno?
Ako se naše negativno iskustvo ne pretvori u nešto zdravo i pozitivno, simptomi tog iskustva prenose se na sljedeću generaciju – i na sljedeću. Ništa nije počelo s nama, ali mnoge stvari mogu završiti s nama, ako odlučimo raditi na sebi. Taj ciklus se može prekinuti.
Naša ljudska tendencija je najčešće da se odmičemo od svojih korijena. Ne želimo biti kao svoji roditelji, čije negativne osobine mrzimo. Jer one su nas najviše povrijedile. Međutim, koliko god ih pokušavali negirati, ne možemo se na taj način maknuti od njih. Korijeni su dio nas. Primjećujemo ih u svakodnevnom životu. U načinu na koji reagiramo na neugodne situacije. U rečenicama koje izgovaramo svojoj djeci. U energiji s kojom se svađamo sa svojim partnerom.
Jedini način da promijenimo negativan utjecaj svog naslijeđa je – da mu se približimo. Da ga prigrlimo kao dio sebe, što i jest. Da ga obasjamo svjetlošću i pogledamo izbliza. Jedino kroz otkrivanje izvora boli ili tjeskobe koju nosimo, možemo vidjeti sve ono što smo dobili kroz svoje korijene. I odabrati što od toga želimo, a što ne želimo nositi dalje. Jedino tako možemo početi liječiti rane iz prošlosti kako bismo izgradili zdraviju i sretniju sadašnjost.
Naše psihološko naslijeđe ne mora definirati kako živimo svoj život. Možemo postati svjesniji i naučiti živjeti pozitivnije, napredovati i prenijeti drugačije naslijeđe svojoj djeci, unucima, i svim ljudima koje sretnemo kroz život.
Novi događaji
