Sram možemo nazvati osjećajem manje vrijednosti, neadekvatnosti ili osuđivanjem sebe.
Mogli bismo reći da je to društvena emocija jer nam je potreban netko drugi da bismo pred njim osjetili sram.
On je usmjeren prema nekome do čijeg mišljenja nam je stalo – najčešće autoritetu. To može biti Bog, roditelj, učitelj, šef, zajednica…
Sram je bol zbog razlike između onoga što bismo željeli biti i onoga što uistinu jesmo.
Pojavljuje se kada želimo pobjeći od dijela sebe ili svoje osobnosti koju ne možemo prihvatiti.
U svojoj pozadini sram krije strah od odbacivanja, napuštanja i ne prihvaćanja. Drugim riječima, krije mjesto u kojem vjerujemo da ne zaslužujemo ljubav, poštovanje i priznanje.
Nastaje u ranom djetinjstvu kada dođemo u kontakt s osobom u čijem prisustvu nas je strah da nas neće prihvatiti i voljeti. Mala djeca nemaju svijest o vlastitoj vrijednosti, već sebe vrednuju kroz odnos s roditeljima i autoritetima iz okoline.
“Ako me prihvaćaju i vole, vrijedim.”
Dok odrasli svoju neadekvatnost povezuju sa svojim ponašanjem, dijete ju povezuje sa svojim bićem.
Sram izaziva povučenost, nedruštvenost, samoprijezir, često opsesivne neuroze ili fobije, blokiranost u tijelu i ponašanju, potrebu da se smanjimo ili sakrijemo i slično.
On ima razornu, destruktivnu moć i ako se odlučimo ignorirati ga, problem često dugoročno vodi i u tjelesnu bolest.