Iako je pojam tjelesne psihoterapije već relativno čest na našem području, još uvijek često nije jasno, što on točno znači? Ljudi prije započinjanja terapijskog procesa vrlo često postavljaju pitanja poput: “Kakva je to vrsta psihoterapije?” “Zar se tamo rade nekakve fizičke vježbe?” “Kakve veze tijelo ima s mojim mislima i psihoterapijom?”
Tijelo pamti
“The Body Keeps the Score” naslov je knjige koju je 2014. objavio nizozemski profesor psihijatrije sa sveučilišta u Bostonu; Bessel van der Kolk. Knjiga je jedna od značajnih u objašnjavanju principa tjelesne psihoterapije jer naglašava ideju koja je predugo bila strana psihijatrima i psihoterapeutima. Ideju koja je još uvijek prilično strana struci, koja je često neshvaćena i oko koje se postavljaju brojna pitanja. Van der Kolk naglašava da ljudi koji pate emocionalno to ne čine samo u svojim mislima. Oni pate i u svojim tijelima. Ključno je da se njihovi simptomi gotovo uvijek dodatno pojave i u tijelima: vidljivi su u načinu na koji se kreću, u načinu na koji sjede ili dišu; u tome kako drže ramena, u načinu na koji spavaju, pa čak i u načinu na koji probavljaju hranu. Vide se u načinu na koji tretiraju svoja bolna tijela te u stavovima prema zdravlju, prehrani ili vježbanju.
Ako ozbiljnije pristupimo tijelu i promatramo ga iz ove perspektive, to nam otvara nove putove za dijagnozu i za liječenje emocionalnih bolesti. Umjesto da na osobu jednostavno gledamo kao na bestjelesni um koji mora pričati o svojim emocijama dok joj ne bude bolje, u novom pristupu se terapeutu savjetuje da tijelo vidi kao svojevrsni zapisnik emocionalnih iskustava koje je njegov vlasnik proživio – zapisnik koji treba znati pročitati. Zapisnik kojem moramo pažljivo, nježno i suosjećajno pristupiti.
Uzet ćemo jedan primjer da pojednostavimo stvari. Mnogi ljudi koji su odrastali u okruženju u kojem je bilo puno roditeljske agresije naučili su potiskivati vlastiti bijes i svoju želju da uzvrate udarac onima koji ih povrijede. U svom umu postat će krotki i precizno prilagođeni ispunjavanju želja drugih, koliko god one bile nerazumne. No, ono što je još važnije od toga, u svojim će tijelima naučiti biti vrlo mirni, gotovo smrznuti, jer dio njih izražavanje bilo čega snažnog ili moćnog povezuje s rizikom da budu odbačeni. Takvi ljudi mogu, na primjer, sjediti na posebno krut način ili imati ukorijenjeni otpor vježbanju koji nema nikakve veze s lijenošću: ono što je u pitanju ovdje je strah od vlastite životnosti. Jer povezivanje s vlastitom životnosti povezuje ih direktno s vlastitim bijesom koji pokušavaju cijeli život ne osjetiti.
U pokušajima da liječi takve ljude, Van der Kolk je počeo izlaziti iz okvira tradicionalne terapije razgovorom. Svojim klijentima je počeo preporučivati da – pod nadzorom terapeutski obučenog učitelja – počnu sa kickboxingom ili karateom, natjecateljskim trčanjem ili plivanjem – sportovima kojima su se ti ljudi već dugo možda opirali zbog iskrivljenog odnosa prema svojoj emocionalnoj snazi te snazi svog tijela. Znao im je preporučivati da isprobaju sviranje bubnjeva čime bi ih poticao da dođu u kontakt sa svojim unutarnjim čežnjama i potrebama. Ili im je savjetovao terapijski utemeljenu masažu koja će pomoći u obnavljanju osnovnog povjerenja u tijelo. To je bio početak rada s tijelom ili koherentne tjelesne psihoterapije kakvu prakticiramo danas u Centru Snaga namjere.
Traumatizirani ljudi imaju tijela koja su ili previše oprezna – reagiraju na svaki dah i dodir, trgnu se na najmanji šum i nakostriješe se pri kontaktu. Ili su pak previše utrnuli, zatvoreni, teški i nepokretni. Tjelesna psihoterapija želi pronaći mjesto koje je na pola puta između ove dvije krajnosti.
Kroz igru do tuge
Van der Kolkova knjiga opisuje i razmišlja o onome što je baza našeg rada – o tome kako postupati s ljudima koji na početku svog života nisu bili dovoljno nošeni, maženi i smirivani (emocionalno regulirani) od svojih roditelja. Kao dio svoje prakse, Van der Kolk i njegov tim otvorili su kliniku za senzornu integraciju u Bostonu, svojevrsno zatvoreno igralište za djecu i odrasle. Na tom igralištu klijenti su imali priliku pokrenuti svoja tijela i vratiti se u kontakt s njim. Kroz igru, vođenu uputama terapeuta, moglo se zaroniti u prostirke punjene pjenom, okretati se u bazenu s loptama, skakati na ljuljački i balansirati na gredi. Iako ovo možda zvuči smiješno, upravo ovaj način igranja nudio je klijentima ozbiljnu priliku vratiti se korak unatrag u kontakt s vlastitim tijelom. Vraćanje u kontakt s tijelom koje nije bilo dovoljno dodirivano i grljeno, koje nije bilo nošeno s ljubavlju i nježnošću, otvaralo je emocije koje su s tim povezane: tugu, ljutnju, osjećaj krivnje, straha ili srama. Osjećaj vlastite nevrijednosti. Emocionalni sadržaj sada je bio dostupan za daljnji procesni rad uz tjelesnog psihoterapeuta.
Ovaj, tjelesno orijentirani način rada je iznimno važan, jer je nemoguće raditi na psihološkom materijalu i doista promijeniti emocionalne obrazce koje utječu nas, ako se ne povežemo sa vlastitim tijelom. Glavna problematika je upravo u tome što smo se, ako smo nekada davno bili emocionalno zanemarivani od svojih roditelja, često doslovno povukli iz svojih tijela. Mi ‘posjedujemo’ tijelo, ali u njemu ne ‘živimo’ u potpunosti. Može nam postati neugodno ako nas netko dodirne po ramenu ili pogladi po leđima. Možemo intuitivno pomisliti kako nam je tijelo ‘odvratno’, jer tako se nekada činilo u očima onih koji su nas trebali paziti. Van der Kolk, kako kaže, želi da “tijelo ima nova iskustva koja duboko proturječe bespomoćnosti, bijesu ili kolapsu koji su posljedica traume”.
Na neki način je tužno što nam teška prošlost, osim emocionalnih, stvara i tjelesne rane. No dobra stvar toga je što nam tjelesni simptomi mogu postati izvor sjećanja i dokaza da smo u nekom trenutku svog života doista posumnjali u legitimitet vlastitih osjećaja. Možemo se, kroz kontakt s tijelom, početi prisjećati što nam se i zašto dogodilo. Možemo si početi postavljati ta pitanja u terapiji, dok istovremeno promatramo kako sjedimo, kako dišemo i kako se osjećamo kad nas netko koga volimo predloži da nas zagrli.
Kontakt s tijelom nam otvara novi prostor u kojem možemo biti iscijeljeni, ne samo kroz mudre argumente i nježan glas, već i na mnogo šire načine. Kroz plesanje, masažu, ritmičko njihanje, pjevanje, vikanje, otvaranje svog glasa, poskakivanje, udaranje šakama ili možda na najbolji način – kroz predavanje sebe u dug, nježan i hranjiv zagrljaj nekome kome smo se tiho usudili vjerovati.