U ovo užurbano doba Božić i doček Nove godine spadaju u posebno ubrzanje.
A kako bi bilo da usporimo i posvetimo sebi malu ceremoniju opraštanja i otpuštanja?
Da odišemo i otpustimo ono što nosimo kao teret po svim svojim organima, puno toga što smo nataložili vjerujući da je naše i da moramo nositi?
Sram koji smo očitali u tuđim očima, krivnju koju smo preuzeli da bi poštedjeli nekog drugog, strah da nismo dovoljno dobri za biti voljeni, prihvaćeni i podržani?
Nepovjerenje da naše ideje vrijede, da imamo pravo na svoj glas i svoje osjećaje?
Kako bi bilo da zaista usporimo i povežemo se sa svojim krvotokom, nervnim sistemom, kostima, s predivnim tijelom koje nam pruža dom? Da se smijemo, da grlimo i ljubimo i gledamo svojim očima i odlučujemo za sebe što nam je zaista vrijedno u ovom trenutku? Jer odlaganjem “nije sad pravo vrijeme” ili “ imam puno problema”, propuštamo jedini mogući trenutak za prihvatiti sebe i konačno si dati priliku za život. Da zahvalimo svakom danu na divnoj prilici života… da zahvalimo što su naši voljeni tu oko nas… da zahvalimo svima onima koji dolaze u naš život i onima koji odlaze iz naših života. Da zaista dopustimo protok, propustimo to kroz naš sistem i otpustimo ono što nam ne služi više ničemu.
Jer prepuštanje dolazi tek nakon toga, nakon naše dozvole da tijelo pusti ono što je godinama čuvalo po našim uputstvima.
Pa usporimo, jer vremena ima onoliko koliko mi odlučimo da dajemo samima sebi. A snaga namjere nam daje vjetar u krila. Pa raširite svoja krila , isprobajte puni zamah. Kada ako ne sad?
