Baza naše osobnosti, naš zdrav duh, koji uključuje sve stanice našeg tijela, nalik je čistoj, tihoj sobi. Njime upravlja naš zdrav ego unutar duhovnog Ja, a ne bilo tko ili bilo što drugo izvana. Kuća u kojoj boravi naš duh je svemir koji se sastoji od svih životnih događaja, iskustava i susreta koje smo proživjeli. U toj kući nema granice ili zida između onog vani i onog unutra kao što nema niti jasne granice između nas i svijeta – jer i mi i svijet postojimo u konstantnoj međusobnoj interakciji. U ovoj kući ne postoji zlostavljanje ili užas, ne postoji sram ili žaljenje koje nas čeka iza ugla. Na zidovima nema grafita: “Trebao si bolje!”; “Ne, ne možeš!”; „Ne zaslužuješ, nisi dovoljno dobar.“
Naša kuća često ima posjetitelje, ali ju ne progone duhovi prošlosti ili trenutne opsesije. Nije pretrpana starim zamjeranjima, ogorčenjem ili stalnim konfliktima. Strah i vezanost prolaze kroz našu kuću poput planinara koji ne uzimaju ništa i ne ostavljaju ništa iza sebe. Tuga je prihvatljiva i normalna pojava jer se u ovoj kući povremeno događaju i gubici. No najviše od svega, ovo je jedna radosna i gostoljubiva kuća iz koje ne tražimo bijeg i u kojoj se osjećamo toplo i ugodno. U kojoj postoji nježnost, strpljenje, ljubaznost, mir, vjera, radost, iskrenost… U kojoj postoji ljubav koja grije sve prostorije.
Ova prostrana kuća ima četiri prozora s pogledom na:
Istok – izlazeće sunce: ono što se počinje događati i što puštamo u svoj život
Zapad – zalazeće sunce: ono što završava i što otpuštamo iz svog života
Sjever – sjeverna zvijezda: naša namjera, autentičnost i svrha
Jug – južno sunce: naša životna energija, mašta, zaigranost i spontanost
U sredini kuće je veliko bezuvjetno DA koje gleda kroz svaki od prozora kada vrijeme za to dođe.
Svatko od nas spreman je proširiti se u svim smjerovima.
Svatko od nas ima kapacitet za život iz centra kuće kroz sve prozore.
Jedno popodne sam otkrila, da osim zidova, moja kuća ima i prozore. Nakon toga, ništa više nije bilo isto.
Naša tiha soba postaje bučna na istoku i zapadu kada se bojimo ili opiremo zori dolazećih izazova ili sumraku potrebnih završetaka.
Na sjeveru postaje bučno kad u sebi ne pronalazimo duhovnu bazu, kad odustajemo od svog puta i odbacujemo svoju autentičnost.
Na jugu postaje bučno kad blokiramo svoj potencijal, susprežemo život ili bježimo od ljubavi.
Ako se pitamo kako biti u interakciji sa drugima i istovremeno živjeti u svojoj kući, odgovor je:
Svaki odnos koji od nas ne traži da zatvorimo niti jedan prozor da bi bili u njemu, zdrav je odnos za nas.
I zato, ne pitajte se tko je dobar za mene, nego se pitajte:
Tko mi otvara prozore?
Tko ih zatvara?
Tko mi pokazuje gdje su mi prozori?
Tko me podržava da gledam kroz prozore?
I da li postoji itko tko je spreman, zajedno sa mnom, kročiti kroz svoje i moje prozore?
I onda idite i njegujte takve odnose.