Moć ljudskog dodira

Napuštenost, tjelesna ili emocionalna, izravno utječe na naše preživljavanje. Dijete koje nije dovoljno dodirivano doživljava svojevrsnu napuštenost, čak i ako su mu pruženi drugi oblici skrbi. Tjelesna skrb toliko je važna da djeca u ustanovama, lišena dodira, često umiru od bolesti zvane «marazam» a ta riječ grčkog podrijetla znači «kopnjenje». Ta djeca jednostavno nemaju dovoljno energije da sami sebe stvaraju isključivo od hrane.

Napuštenost može biti suptilna ili očita. Malo dijete osjeća se pomalo napušteno kad god je odvojeno od majke. Kraća razdoblja razdvojenosti su normalna i ne uzrokuju trajnu štetu. Duža razdoblja, kao što je dulji boravak u bolnici, razvod ili dugo putovanje, izazivaju duboku nesigurnost.
Kroz dodir upoznajemo svoje prve granice, a to je koža tijela. Svjestan dodir je iscjeljujući i vraća nas na temelj prihvaćanja svoga tijela. Ono što je naš najveći kapacitet, a to je prisutnost u tijelu, mijenja iskustvo dodira s drugom osobom. 

Uloga dodira u ranom djetinjstvu

Kad govorimo o svjesnom dodiru, govorimo o dodiru s prisutnošću i ljubavlju uz podršku. Svjesnost uključuje tri elementa: prisutnost, namjeru i uzemljenje. Drugim riječima, svjesni dodir znači kapacitet da budemo ovdje i sada, u kontaktu s drugom osobom, čvrsto nogama na zemlji. Istraživanja su pokazala da je potreba za kontaktom jednako važna za preživljavanje djeteta kao i hranjenje ili toplina. U najranijoj dobi dodir kože na kožu djeteta s majkom smanjuje razinu kortizola u tijelu, koji se luči kao odgovor na stres, i umiruje živčani sustav djeteta. Također, dodir povećava razinu oksitocina, koji je odgovoran za osjećaj povezanosti i sigurnosti s drugima. Dodir je važan i za razvijanje djetetovog shvaćanja da se nakon iskustva teške situacije može osjećati bolje. Primjerice, dijete će se nakon pada ili ozljede instinktivno uhvatiti rukom za ozlijeđeno mjesto i na taj način umiriti osjet boli.

Što se događa u nedostatku dodira?

Dok dijete ne počne govoriti, dodir je jedan od prvih načina komunikacije. Koža je naša granica tijela pa dijete pomoću dodira upoznaje svoje prve granice. Dodir, kontakt tijela s tijelom, presudan je za razvijanje našeg tjelesnog identiteta, pomoću kojega učimo prepoznati potrebe tijela – glad, bol, umor. Ako nemamo razvijen osjećaj o tijelu, u odrasloj dobi možemo zanemariti osnovne potrebe tijela, što se može očitovati poremećajima u prehrani kao što su prejedanje ili uskraćivanje hrane, nedostatkom brige za zdravlje, napuštanjem vlastitih projekata i slično.

Da bi se mogao razviti tjelesni identitet, moramo si priznati osnovno pravo tijela, a to je pravo na postojanje, pravo na život u tijelu. Dijete koje nije dovoljno dodirivano, doživljava svojevrsnu napuštenost, čak i ako su mu pruženi drugi oblici skrbi. Ako kao djeca nismo dobivali dovoljno svjesnog kontakta od roditelja ili skrbnika, to u nama budi osjećaj neželjenosti i straha i može nas pratiti u odrasloj dobi kao sumnja u pravo da budemo ovdje.

Dovoljna količina dodira u ranom djetinjstvu utječe na razvoj kapaciteta samoregulacije i kapaciteta za razvijanje bliskosti. Također, zagrljaji i roditeljska potpora tijekom adolescencije igraju važnu ulogu u tom periodu za razvijanje zdravog vezivanja. Dodir je ključan za razvoj djeteta te u ranom djetinjstvu utječe na fizički rast i razvoj mozga. No, mozak se ne razvija samo u djetinjstvu, nego se mijenja tijekom cijelog života. Svaki put kad naučimo nešto novo, kad doživimo novo iskustvo, naš mozak stvara nove veze i razbija stare. Ova sposobnost mozga da se mijenja, preoblikuje i reorganizira u svrhu bolje prilagodbe novim situacijama naziva se neuroplastičnost.

Dodir kao resurs u odrasloj dobi

Socijalna interakcija i bliski odnosi u odrasloj dobi također utječu na naš kapacitet da se nosimo sa stresnim situacijama, na psihičko i fizičko zdravlje i općenito na kvalitetu života. Ako ne poznajemo iskustvo dodira od najranijeg djetinjstva, kroz vježbe podržavajućeg kontakta možemo vratiti prisutnost u tijelo i kroz tehnike svjesnog dodira na sebi i na drugoj osobi vratiti osjećaj povjerenja i sigurnosti da smo na pravom mjestu za život. Neke od tehnika koje možemo primijeniti su uzemljenje, joga, meditacija, masaža, refleksoterapija stopala te svjesno povećavanje količine dodira u intimnim i prijateljskim odnosima.

Primjerice, možemo početi svjesno promatrati kako reagiramo na dodir, zagrljaj, stisak ruke s drugom osobom, što nam se sviđa, a što ne sviđa. Također, možemo pokušati osvijestiti koliko i kako koristimo dodir u bliskim i partnerskim odnosima i probati naći način da povećamo količinu svjesnog dodira u tim odnosima.

Dodir i kontakt jedan je od važnih načina komunikacije, kojim se mogu prenijeti mnogo snažnije emocije nego riječima. Umjesto da se oslanjamo isključivo na riječi i emocije, zašto ne bismo koristili sve vrste komunikacije koje su nam dostupne, kao što su neverbalne geste, kontakt očima i dodir tijela? Na taj način komuniciramo na više razina i obogaćujemo i učvršćujemo odnose s drugim ljudima.