Ne mogu ti reći da će biti lako, ali ti mogu reći da vrijedi svakog napora.
Nekada davno, na samom početku mog procesa osobnog razvoja, terapeuti koji su vodili moj razred, djelovali su mi kao neka super-bića. I ne samo meni, većini nas. U mojoj ideji, to su bili savršeni ljudi, potpuno svjesni sebe, svojih postupaka i utjecaja na svijet. Mudri ljudi, puni ljubavi i razumijevanja, koji nikada ne griješe i sve znaju. Imaju totalno posložene živote, divni su prema svojim partnerima i djeci, nikada nisu istrigerirani i najvjerojatnije vide auru. Tako da kada bih i željela, ne mogu ništa sakriti od njih!
Da me netko tada pitao da li razmišljam o tome da jednog dana i sama radim kao terapeut, rekla bih mu da stvarno nije pri sebi. Slika mene kao terapeuta bila je toliko daleka i nestvarna da ju se nisam usudila zamišljati. Što nije ni čudno, uslijed svih idealizacija koje sam o tom poslu imala, te svih negativnih uvjerenja koje sam o sebi tada imala.
Na osobni razvoj krenula sam zbog svoje osobne problematike, a ideja da bih i ja željela ili mogla raditi kao terapeut rodila se puno kasnije, na kraju samog procesa. Kako sam kroz edukaciju gradila sebe i radila na iscjeljivanju svojih trauma, tako sam istovremeno razbijala iluziju o terapeutima kao savršenim bićima. Shvatila sam da su svi oni obični ljudi poput mene, koji su prošli svoj vlastiti put osobnog razvoja. Da su se prihvatili i žive sa svim svojim nesavršenostima koje nas i čine ljudima. Da se više ne boje svojih mana. Da su prigrlili svoje dobre dijelove. I da ipak posjeduju vrlo specifične kvalitete, koje im omogućavaju da rade upravo taj posao i koje je potrebno njegovati ako želimo raditi s ljudima.
Kvalitete terapeuta
Kada bi me danas netko pitao koje su to potrebne kvalitete da bi netko mogao raditi s ljudima i biti dobar terapeut, mogla bih nabrojati prilično toga. Postoje kvalitete koje su dio naših osobnosti, koje čine našu esenciju i za svakog su terapeuta jedinstvene. Te kvalitete su potencijali s kojima smo se rodili i uglavnom smo ih prisvojili i uzemljili kroz naše osobne puteve koje smo prolazili. Posljedica su rada na našim specifičnim problemima s kojima smo i započeli svoj proces osobnog razvoja. One na kraju i određuju naš terapeutski stil, način na koji radimo i kako pristupamo svojim klijentima. Prema tome nas klijenti uglavnom i izabiru. Po principu prepoznavanja. Nešto “sjedne na svoje mjesto” kada se susretnemo u sobi za terapiju. Kontakt koji ima smisla. I koji i nas i klijenta vodi na neko novo mjesto.
Osim osobnih kvaliteta, naravno da je izrazito bitna naša profesionalna edukacija, koja nam daje niz alata i znanja o samom terapeutskom procesu, te time legitimitet i sigurnost da radimo s ljudima i da (uglavnom) znamo što točno radimo. U tome možemo naizgled biti prilično različiti, jer je spektar edukacija koje se bave tjelesno-orijentiranom terapijom danas prilično širok. No činjenica je da sve edukacije koje se nude, na ovaj ili onaj način imaju za cilj da nas prvo provedu kroz naš vlastiti proces osobnog razvoja, a nakon toga nam daju nadogradnju da bi ta ista znanja mogli primijeniti u radu s drugima.
Tri + tri
U Centru Snaga namjere cijeli proces za terapeutski rad traje ukupno 6 godina. Čini se jako puno, ali u stvarnosti je malo, i izrazito potrebno. Kroz prve 3 godine, dok prolazimo osobni razvoj, toliko smo apsorbirani svojim vlastitim procesom promjene, svim emocijama, emocionalnim ranama koje otvaramo da bi ih iscijelili i promjenama koje se dešavaju u nama, da nam je nemoguće istovremeno pratiti i usvajati terapeutske tehnike. Tek kada odradimo taj dio i “stanemo na svoje noge” možemo imati dovoljno kapaciteta da nastavimo proces istovremeno usvajajući terapeutska znanja.
Bitna činjenica je da osobni proces ne staje u trenutku nastavka edukacije za terapeuta. On se samo događa paralelno. Zapravo osobni proces više nikada ne staje. Biti terapeut znači ujedno, zauvijek i neprestano raditi na sebi.
Na samom početku svoje terapeutske prakse imala sam osjećaj da je najbitnije znanje, ono mi je davalo osjećaj sigurnosti. S vremenom sam uvidjela da iako je neizmjerno bitno, nema tog znanja koje je dovoljno ako ne postoje esencijalne kvalitete bez kojih doista ne možemo kvalitetno raditi. Ako ne postoji otvoreno srce prema svim temama s kojima nam klijenti dolaze i prema procesu koji se počne otvarati u individualnoj terapiji.
Što to konkretno znači?
Kako raditi otvorenog srca, sa svim temama s kojim nam klijenti dolaze?
Naizgled komplicirano pitanje koje ima vrlo jednostavan odgovor: Na isti način na koji smo s tim (ili sličnim temama) radili sami sa sobom.
Suosjećanje je osnovni terapeutski alat, koji razvijamo u svom osobnom procesu. I onoliko koliko smo postali mekani i nježni prema samima sebi, toliko to možemo ponuditi i drugima. Suosjećanje je usko povezano s prisutnosti, jer je nemogućnost suosjećanja glavna prepreka da budemo prisutni. Postoje dijelovi nas, koje toliko ne želimo (jer nisu bili željeni) da kada god se pojave, pokušavamo pobjeći od njih. Zbog toga što bježimo, nismo prisutni. Nismo u trenutku. Nismo ovdje. Zato ne možemo biti prisutni niti s drugima. Tek kada prestanemo bježati od sebe, kada prihvatimo svoju ranjivost, naučimo sa sobom biti blagi i nježni, možemo ostati prisutni i s drugima. Istinsko suosjećanje prema drugima počinje sa suosjećanjem prema sebi.
Upoznavajući svoju ranjivost, kroz svoj osobni proces, istovremeno otkrivamo svoju hrabrost, jer se suočavamo s najbolnijim dijelovima sebe. Kako mijenjamo svoju osobnu priču, otkrivamo svoju snagu i moć, jer prestajemo biti bespomoćni. Uviđamo da mi sami imamo sposobnost kreiranja svog vlastitog života u sretnijem smjeru. To iskustvo nam daje snagu i hrabrost da osjetimo i druge u njihovoj boli. Do onog nivoa do kojeg smo osjetili svoju bol, možemo osjetiti i bol drugih, jer smo naučili da su te boli iste. I da smo svi zajedno u ovome. U isto vrijeme, iskustvo da smo preživjeli svoj osobni proces, koliko god da je bio težak, daje nam sposobnost da pratimo i vodimo druge kroz njihov, s potrebnom dozom podržavajuće i nježne, a ujedno i jasne konfrontacije. Ne bojimo se ići s drugima u njihov otpor. Jer znamo da je s druge strane otpora samo strah koji treba suputnika da taj put prođe s njim.
Svog klijenta možete pratiti samo na putu na kojem ste sami spremni koračati.
I na kraju, sva naša iskustva (sa sobom i drugima) postaju baza za otvorenost za svaki individualni proces. S vremenom naučimo da se sve naše ideje o njemu mogu promijeniti. Da je svaka osoba drugačija, i unatoč svemu što smo naučili do sada, da uvijek možemo naučiti nešto novo. Da nas ovaj rad iznova konfrontira s našim vlastitim limitima, postavlja uvijek nove izazove i traži od nas da se ponovo i opet preispitujemo. I zauvijek ostanemo znatiželjni i zainteresirani. Za sebe i za druge.
Zašto to radimo?
I opet moram naglasiti da svatko od nas ima specifične razloge, i da bi svaki terapeut bi mogao ispričati hrpu činjenica zbog kojeg i dalje radi ovaj posao, iako je puno puta težak. No možda postoji jedan jedinstveni razlog zašto. Možda je najdivniji trenutak terapeutskog posla svjedočiti kako se ponovno pali svjetlost u očima koje su dugo vremena bile izgubljene u mraku. I možda zato radimo to. Da se popali što više baklji. I da bude što više svjetla na ovom planetu.
Nova Događanja u centru
