Nesigurno vezivanje i nepovjerenje u život

Naša obitelj određuje kako nalazimo svoje mjesto, kako oblikujemo svoj teritorij. Ako ne doživljavamo dovoljno dodirivanja i držanja u naručju, možda nikada nećemo biti emocionalno sigurni u sebe, u tlo na kojemu stojimo, jer ne možemo vjerovati drugima da će nas držati… Ljudi koje se nije dovoljno držalo u naručju osjećaju strah od padanja i ukočeno se drže podalje od zemlje.

Stanley Keleman

Djeca se moraju vezati uz majku ili drugu osobu da bi uopće preživjela. Taj oblik sigurnosti i privrženosti oblikuje limbički svijet djeteta.

U toj razvojnoj fazi nemate nadzor nad svojim tijelom ili okruženjem. Ne govorite jezik pa ne možete ni komunicirati niti razumjeti ono što se govori oko vas, ali vaš život ovisi o zadovoljenju vaših potreba. To je osnovno stanje tijekom prve godine života. Nad zadovoljavanjem svojih potreba nemate nadzor, ali vam je ipak potrebno sve. Prisutan je zastrašujući osjećaj koji u majčinoj utrobi nije poznat. Vaše se potrebe više ne zadovoljavaju automatski kao što su se zadovoljavale dok ste bili u majčinoj utrobi. Doživljavate razdoblja gladi, hladnoće, nelagode i boli.

Čudesno zadovoljavanje ili nezadovoljavanje tih potreba stvara vaš psihološki temelj za odnos sa svijetom: povjerenje ili nepovjerenje. 

Povjerenje vašemu tijelu omogućuje opružiti se iz zgrčenoga položaja, dopušta sigurnost i smirenost te potiče povezivanje, uspostavljanje veza i istraživanje. Ako ste uvjereni da je svijet prijateljski nastrojen, osjećate da ćete preživjeti. U nedostatku povjerenja, neprestano osjećate da je vaš opstanak ugrožen, a budući da se toj prijetnji nikako ne možete suprotstaviti, tjeskoba je nepodnošljiva.

Elementi preživljavanja: hranjenje, držanje u naručju, toplina i tjelesna ugoda, kod malog djeteta moraju potjecati izvana. Mjera u kojoj roditelji uspijevaju obaviti taj zadatak uvelike ovisi o potpori koju su sami primili u djetinjstvu te o sustavu potpore koju imaju dok ste vi mali.

Ono što je presudno kod ljudske vrste je da dijete treba dodir, pogled, geste prihvaćanja i nježnosti i gugutanje i govor.

Fridrik II, rimski car i kralj južne Italije iz 13. stoljeća, je nehotice proveo prvo istraživanje o ljudskom vezivanju. Njegovo se carsko veličanstvo dosjetilo da bi mogli saznati koji je prirođeni jezik čovječanstva tako što će odgojiti skupinu djece koja nikada neće čuti govor. Fridrik je zamjenskim majkama i dojiljama naredio da djecu hrane, kupaju, ali da im nipošto ne tepaju ili s njima razgovaraju, te će na taj način saznati hoće li djeca progovoriti hebrejski, grčki, latinski ili arapski, ili možda jezik svojih roditelja koji su ih rodili. No Fridrikov je pokus završio prije nego su djeca progovorila. Sva su djeca umrla. Car je „slučajno otkrio“ da djeca ne mogu živjeti bez pljeskanja rukama, bez tepanja i bez gesta i radosti na tuđem licu.

Osamsto godina kasnije, 40-tih godina prošlog stoljeća, psihoanalitičar Rene Spitz piše o djeci koja su bila nehotice podvrgnuta ponavljanju Fridrikova eksperimenta. Spitz je opisao sudbinu djece bez roditelja koja su rasla u domovima i ustanovama za siročad te beba odvojenih od njihovih mladih majki u zatvoru. Zbog u to vrijeme nedavno potvrđene teorije obolijevanja od klica, bebe su u tim ustanovama hranjene i oblačene, držane u toplom i čistom, ali se s njima nije igralo, nije ih se dodirivalo niti ih se držalo na rukama. Smatralo se da bi se ljudskim kontaktom djecu moglo izložiti pogibeljnom dodiru zaraznih organizama.

Spitz je otkrio da su djeca, premda su njihove fizičke potrebe bile zadovoljene, neizbježno postala povučena i boležljiva te da su izgubila na težini. Mnoga su umrla. Strašna je ironija što su bebe pokazale veliku podložnost istim onim zarazama od kojih je njihova izolacija trebala zaštititi. Stopa smrtnosti u takvim sterilnim jaslicama, s najboljom mogućom higijenom je na prijelazu iz 19. u 20.stoljeće bila oko 75 posto, a barem u jednom slučaju, gotovo 100 posto.

Spitz je iznova otkrio da je nedostatak ljudske interakcije – držanja, gugutanja, maženja, tepanja i igranja- za djecu bio poguban.

Zašto bi ljudski dodir, geste i radost na tuđem licu, bili važniji od hrane i vode? 

John Bowlby je pedesetih godina prošlog stoljeća  iznio teoriju privrženosti (attachment theory), da se ljudska novorođenčad rađa s moždanim sustavom koji pridonosi njihovoj sigurnosti nagonskom uspostavom odnosa vezanosti s njihovim majkama. S vremenom dolazi do novih otkrića važnosti te primarne privrženosti i poremećaja ukoliko nedostaje sigurna povezanost.

Kako se to sve odražava u odraslom životu i što možemo mijenjati kad shvatimo da smo uvjetovani nekom vrstom nesigurnog vezivanja, dođite s nama istraživati na radionici „Nesigurno vezivanje“, u subotu 08.02.2020. u Centru „Snaga namjere“.