Odvajanje od majke i sigurnost vezivanja

Bowlby je autor koji je među prvima isticao važnost vezivanja, primarne privrženosti djeteta i u kojoj mjeri to određuje kvalitetu daljnjeg života. On je smatrao kako je cilj privrženosti osiguravanje fizičke zaštite djeteta, čija bespomoćnost zahtijeva blizinu zaštitnika. Njegovo je promišljanje bilo odvažno za to vrijeme, no utjecaj tih veza mnogo je dalekosežniji nego što je to on pretpostavio. Istraživanja fiziologije povezanosti sada nam govore da privrženost prožima neuralnu srž same ljudskosti.

Ukoliko odvojite dijete od majke, najprije će uslijediti prosvjed, ali ako to potraje duže vrijeme dolazi do očaja.

Fiziološko obilježje faze očaja predstavlja opći prekid tjelesnih ritmova. Srčani su otkucaji usporeni, san će se znatno promijeniti, postat će lakši, uz manje snova i više spontanih noćnih buđenja. Razina hormona rasta u krvi naglo će se smanjiti. Čak će i imunosna regulacija doživjeti velike promjene zbog dugotrajne odvojenosti.

Svatko tko je oplakivao nečiju smrt dobro je upoznao očaj: tešku inertnost tijela, opću ravnodušnost prema svemu osim gubitku, gađenje prema hrani, poriv za izolacijom, nemogućnost spavanja, bezdušno sivilo svijeta. Tugovanje nam donekle može pružiti uvid u to kako je to patiti od teške depresije. Očaj i depresija bliski su srodnici, i to u tolikoj mjeri da očaj kod laboratorijskih životinja često služi kao model za ljudsku depresivnu bolest.

Dugotrajna odvojenost djeteta od majke i drugih bliskih ljudi ne odražava se samo na osjećaje. Budući da odvojenost izaziva poremećaje u tijelu, gubitak veze može izazvati fizičku bolest. U stanju očaja, razine hormona rasta naglo padaju – to je razlog zašto djeca lišena ljubavi prestaju rasti, gube na težini bez obzira koliko kalorija unosila i kopne. Djeca osuđena na dug boravak u bolnici nekoć su masovno podlijegala tom sindromu. Rene Spitz njihovu je potištenost nazvao „hospitalizmom“.

Ne reagiraju samo dječja tijela na složeno djelovanje gubitka. Kod odraslih osoba izloženih dugotrajnoj odvojenosti, dolazi do poremećaja kardiovaskularnih funkcija, razine hormona i imunosnih procesa. Stoga nakon raspada braka ili gubitka supružnika često uslijedi medicinska bolest ili smrt. Jedno istraživanje je otkrilo da socijalna izolacija utrostručuje stopu smrtnosti nakon srčanoga udara. Drugo istraživanje je otkrilo da pohađanje skupne psihoterapije udvostručuje postoperativnu dužinu preživljavanja žena s rakom dojke. U knjizi „Ljubav i preživljavanje“, Dean Ornish je razmatrao medicinsku literaturu o povezanosti izolacije i smrtnosti kod ljudi. Njegov je zaključak: na desetke istraživanja pokazuje da osamljeni ljudi imaju neusporedivo veću stopu prerane smrti od svih uzoraka. Oni imaju tri do pet puta veće izglede za preranu smrt od ljudi koji su vezani za brižnoga supružnika, obitelj ili zajednicu.

Ono što je izuzetno bitno za malo dijete ostaje bitno cijeli život za ljude. Ali ono što je izostalo ili nedostajalo u ranom djetinjstvu dodatno obilježava to ljudsko biće kroz njegov odrasli život. 

Ukoliko nas u odraslosti progoni preveliki osjećaj usamljenosti, depresije ili napada panike, pitanje je što se događalo s nama u ranom djetinjstvu? Na kakvim temeljima smo gradili naše kasnije povjerenje u život i vlastite kapacitete? Da li nas i danas preplavljuje osjećaj da je život „previše za nas“?

Ako vas zanima pogledati u neke od „uhodanih obrazaca“ u vašem životu, pridružite nam se na radionici „Nesigurno vezivanje“, u subotu 8.veljače 2020.