Život započinjemo u sjedinjenom stanju. Osjećaj sjedinjenja je na samom početku blagodat dolaska u tijelo. Kroz prve tri godine života se polako odvajamo iz tog prvog osjećaja da smo „jedno sa svime“ i postajemo neovisni. Nemojte pomiješati taj prvi osjećaj „jednosti“ s nadosobnim doživljajem da smo povezani sa svim i kao takvi „jedno“.
Ken Wilber podrobno objašnjava razliku tog doživljaja kod beba i kod odraslih koji dotiču u pravom smislu nadosobnost. U međuvremenu, osobnost i rast kroz život u tijelu, itekako imaju smisao i nije ih moguće preskočiti.
Osim lažnom nadosobnošću.
Postepeno odvajanje kroz osjećaj omnipotencije
Da bismo izronili u širi svijet od majčine prisutnosti, potrebno nam je odvajanje. Aktivnost nas uvodi u interakciju s okruženjem. Poučava nas o svijetu i o nama. U ovom odvajanju otac može odigrati izvanredno važnu ulogu, uvodeći dijete u vanjski svijet.
Aktivnost može donijeti divotu i katastrofu, ovisno o njezinim rezultatima. S dozrijevanjem počinjemo birati koje ćemo porive ostvariti, a koje obuzdati. Tako počinje nastajanje svjesnog bića, u kojemu um djeluje na temelju instinkta; pojavljuje se osobna odgovornost i rađa se ego.
Osjećaj osobne moći u djetinjstvu pruža nam perspektivu da se možemo održati, a uz taj pozitivan svjetonazor ne plašimo se zakoračiti u nepoznato, prihvaćati rizike i griješiti. Kad smo dovoljno usvojili to povjerenje u sebe i svijet, prepreke nas ne obeshrabruju. U susretu s izazovom ne gubimo smjer, nego nastavljamo dalje zahvaljujući snazi i volji. Aktivnost u toj ranoj dobi (koja je podržana od roditelja i okoline) razvija naš osjećaj moći tako što nas neprestano suočava s novim izazovima.
Međutim, kad se na nju odgovori posramljivanjem i neodobravanjem, to oslabljuje naš osjećaj moći. Ne vjerujemo svojim sposobnostima i strahujemo od posljedica vlastite energije. Kako bismo izbjegli daljnje posramljivanje, zaustavljamo svoje impulse te postajemo kontrahirani i sramežljivi. Gubimo spontanost i razigranost. Kad ne možemo vjerovati vlastitim osnovnim porivima i kad moramo neprestano pratiti ono što dolazi iznutra, osobnost postaje podijeljena protiv sebe. Taj unutarnji konflikt troši jako puno energije na održavanje sistema te nam taj gubitak oduzima našu osnovnu živost i cjelovitost.
Zdravo odrastanje kroz osjećaj svoje zasebnosti
Potrebno nam je jasno shvaćanje sebe kao zasebnog, jedinstvenog pojedinca. Bez čvrstoga pojma o sebi naša je ljubav i dalje nesvjesno stapanje. Čemu svjedočimo svakodnevno kroz mnoge „odrasle ljubavne veze“, gdje se očekuje da je ljubav neverbalno stapanje s drugom osobom i „čitanje“ tuđih potreba, onako kako bi mama trebala očitati svoju bebu.
U velikom dijelu duhovnih pokreta osobni ego i autonomija gledaju se s neodobravanjem, kao i seksualnost, strast, potrebe tijela. Iako su otpuštanje vezanosti i nadilaženje malenosti ega presudni koraci za postizanje šire svijesti, na žalost ta težnja bude često bijeg i duhovna arogancija, ako nam nedostaje zdrav ego koji bi podupro takvu transcendenciju.
Bez zdrave autonomije ne možemo stići do srca, jer naša ljubav potječe iz potrebe, a ne iz snage; iz želje da pobjegnemo, a ne iz želje da se proširimo.
Uravnoteženi odnos s partnerom omogućuje nam biti zasebnim bićima, zadržati individualnost, slijediti vlastiti razvoj i sastati se s drugim bićem po vlastitom izboru i volji, u slobodi i potpunosti.
To nam pravo ne može dati partner (ili bilo tko drugi) ako ga najprije nemamo u sebi. Autonomija je presudna za osobnu odgovornost. Ako se ne vidimo kao zasebno biće, ne možemo prihvatiti odgovornost za svoje postupke. Ostajemo zarobljeni u dječjem osjećaju da naš život određuju drugi, naši partneri, roditelji, država itd.
Nedostatak autonomije često je popraćen optuživanjem i žalopojkama. Ako i dalje optužujemo druge za svoje probleme, nismo ostvarili vlastitu autonomiju i osjećaj sebe kao odrasle osobe.
Ovo se vrlo često može primijetiti kod parova koji su previše isprepleteni. Optuživanje smješta i volju i odgovornost izvan nas. Tako je zaista bilo u djetinjstvu, ali ne više u odraslom životu.
Tek kad preuzmemo odgovornost, možemo uistinu ostvariti promjenu.
Kad nam je trajno netko drugi kriv, onda njemu predajemo vlastitu moć te možemo jedino čekati da se ta osoba promijeni. Mogli bi čekati zauvijek…