Biti čovjek znači biti nesavršen i pun mana. Svi činimo greške i ponekad povrijedimo one koji su nam najbliži. Ipak, čini se da nam je vrlo teško prihvatiti tu jednostavnu istinu. Kada shvatimo da smo svojim nepromšljenim postupkom povrijedili nekoga koga volimo, u sebi se zgrčimo, kao da pokušavamo otkloniti bol koja je neizbježan dio osvještavanja onoga što smo učinili.
Još smo neodlučniji pri prihvaćanju poruka koje se odnose na naše mane, a dolaze od drugih ljudi. Naše se obrane istog trenutka aktiviraju kao da je napadnuta cijela naša osobnost. Aktiviraju se fiziološke obrane bijeg i borba, koje odgovaraju situacijama u kojima postoji neposredna opasnost od izravnog fizičkog napada. Ali one su povezane i sa zaštitom naše idealizirane slike o sebi.
Potreba da izgledamo dobri i da smo u pravu, veoma je snažna…
Ne želimo gledati u svoje mane i greške zato jer su one bolan, ali i neizbježan dio onoga što mi uistinu jesmo. Tek kad otpustimo svoj perfekcionizam možemo osjetiti jednostavnu tugu zbog toga što smo napravili loše. Ako duboko udahnemo i otpustimo svoje automatske obrane, jednostavno ćemo osjetiti bol. Tek tada možemo iskusiti opraštanje i dolazimo na dublju razinu samoprihvaćanja.
Kada negiramo svoje mane i sebičnost, ostajemo zarobljeni u pokušavanju da budemo bolji nego što jesmo, te da stavimo odgovornost za vlastite probleme negdje drugdje. «Nisam ja kriv» je prvo što će reći dijete u nama kada nas se suoči sa našim pogreškama.
Kada se dogodi nešto neugodno, iznutra reagiramo kao maleno dijete. Dijete u nama se boji da bi priznavanje loših ili nesavršenih strana osobnosti značilo da smo samo loši ili da smo užasno loši te da ćemo navući na sebe osudu ili odbacivanje roditelja i ljudi koji su u našem umu odgovorni za naše blagostanje.
Maska
Zbog straha od svog nesavršenog Ja, stvaramo masku, idealizirano Ja, te Ja za koje vjerujemo da bismo morali biti, umjesto da si priznamo da smo nesavršeno ljudsko biće. Kada nas netko pita kako smo, često ćemo bez puno razmišljanja reći: «Dobro sam», bez obzira da li je to uistinu istina. Brzo ćemo uvjeriti sebe i druge da je sve OK i da se možemo nositi s bilo čime bez obzira na to koliko smo možda uistinu nesretni ili jadni. U djetinjstvu smo možda bili uspješni dječaci i djevojčice, željni da uvijek budemo pametni i kompetentni kako bi zaslužili maminu i očevu ljubav i da si osiguramo njihovo odobravanje. Ta se maska još uvijek pojavljuje u nama kao odrasloj osobi kad god sebe vidimo kao osobu koja «čini dobro» te je time bolja od drugih.
Bez obzira da li stvaramo masku dobre djevojčice ili dječaka, snažne žene ili muškarca, nadobudnog studenta ili samouvjerenog učitelja, zahtjevnog djeteta ili kompetentne odrasle osobe, naivnog tragaoca ili svjetovnog cinika, naše su maske pokušaj da se dignemo iznad vlastitih grešaka i boli, te da negiramo svoju običnost. Masku stvaramo kad god pokušavamo prikazati sebe kao da imamo više ljubavi ili moći, više kompetencije ili zahtjevnosti, više suosjećanja ili cinizma nego što uistinu postoji u trenutnim osjećajima i motivima.
Izbjegavanje našeg istinskog trenutnog iskustva troši ogromnu količinu energije koju možemo ponovno koristiti ako jednostavno odlučimo otvoriti se istini o sebi kakvima uistinu jesmo, iz trenutka u trenutak. Takvo samoprihvaćanje uključuje razumijevanje naše potrebe za maskom, koja je, takva kakva jest, stvorena zbog potrebe djeteta u nama da stvori prihvatljivu osobnost kad god osjeti da mu je samopoštovanje krhko i ugroženo. Kako produbljujemo svoje obećanje da ćemo biti iskreni prema sebi i drugima, počinjemo razvijati sigurniji temelj za samopoštovanje. Tada dobro mišljenje o sebi više nema veze sa ispunjavanjem nerealnih zahtjeva perfekcionističke maske, već je ukorjenjeno u hrabrosti da se suočimo sa stvarnom, prisutnom ljudskom stvarnošću. Širinu našeg ljudskog potencijala možemo prisvojiti tek kada se usudimo biti točno i samo ono što jesmo, bez obzira koliko nezanimljivo, prestrašeno, veličanstveno ili sjajno to možda jest.