Imidž nastaje iz dualističkog vjerovanja da su neki aspekti života nesigurni te da se od njih trebamo braniti. Kao djeca smo se susretali sa specifičnim razočarenjima i bolima te smo stvarali generalizacije o životu na osnovu vlastitog, jedinstvenog iskustva. Dijete svoje iskustvo nema s čime usporediti, poznata mu je samo stvarnost koju mu je predstavila njegova obitelj. Stoga ono prirodno zaključuje da je život vjerojatno takav i za sve druge ljude.
U početku smo šokirani kada otkrijemo koliko nezrelo dječje „razmišljanje” još uvijek dominira našim odraslim umom i ponašanjem, no dobro je vidjeti kako naše trenutne poteškoće često imaju korijen u nesvjesnoj dječjoj logici. Jednom kada otkrijemo dječje razmišljanje, imamo priliku rastvoriti taj obrazac. Dok god to ne učinimo, nesvjesno ćemo održavati na životu nemilosrdni obrazac ponovnog stvaranja dječjih iskustava u svom odraslom životu.
Svi mi nesvjesno primjenjujemo na vanjski svijet svoje ograničene ideje, zasnovane na najranijim iskustvima odnosa roditelja prema nama – ideje o tome kako mislimo da život funkcionira i kako očekujemo da se ljudi odnose prema nama. Naše iskustvo najčešće i potvrđuje to očekivanje, budući da je unutrašnja stvarnost koju smo stvorili vrlo uvjerljiva. Bit ćemo skloni ignoriranju svega što se ne uklapa u naše unaprijed stvorene zaključke, a privlačit ćemo k sebi sve ono što se u njih uklapa. Obrambene reakcije i ponašanja koja smo stvorili da podrže naša očekivanja, obično i garantiraju da ćemo dobiti ono što očekujemo. Tako naša ograničena stvarnost postaje začarani krug: očekujemo od života određeni negativan odgovor i ponašamo se u skladu s tim očekivanjem; kada očekivani odgovor dođe, on potvrđuje naš prvotni krivi zaključak.