Povrede iz prošlosti mogu uroditi ogorčenošću i ciničnošću. Zadržavamo nešto unutar sebe, unutarnju priču kad smo bili izuzetno loše tretirani. Vrlo lako ćemo zatvoriti srce ne bi li se tako zaštitili, ostali donekle sigurni od povreda. Ali izbjegavanjem mi konstantno primamo premalo ljubavi.
Ako smo kao dijete bili nedovoljno voljeni, ako nismo doživjeli suosjećanje prema nečemu bolnome što smo iskusili, teško ćemo pružati empatiju drugima, ali i sebi. Jednostavno nedostaje sposobnost suosjećanja (jer ju nismo iskusili), te postajemo skloni kritiziranju i prosuđivanju. Na taj način povrjeđujemo i ljude koje volimo, vlastitu djecu te zatvaramo kanale izražavanja i primanja.
Prosuđivanje je način opravdavanja zbog udaljavanja od drugih te zaštite od «moguće, opasne bliskosti» i od rizika ponovnoga proživljavanja povrede.
Jer kada drugi «nisu dovoljno dobri», možemo se osjećati pravednički, a ne odbačeno.
Gubitak ljubavi oslabljuje samopoštovanje, a osjećaj «pravednosti» pruža nam lažan osjećaj ponosa. «Bolji smo od drugih», koji nisu dostojni naše ljubavi.
To je projekcija vlastite praznine i osjećaja nedostojnosti. Sebe vjerojatno prosuđujemo s jednakim nedostatkom suosjećanja.
Kud god pogledali iz tog zatvorenog srca bit će kao iskrivljeno ogledalo. Kada pogledamo s osjećajem da smo manje od drugih, onda je već sram pospremljen u tijelo i teško ćemo se osjetiti dostojni ljubavi i prihvaćanja. Međutim bit ćemo zavidni i ljubomorni na te koji «mogu» i projicirat ćemo na njih da su drski i uzimaju previše.
Kada pogledamo s prezirom iz ponosa, onda ćemo se uspoređivati i nalaziti kod drugih što ne valja, ne bi li ih srušili «u blato». Svejedno je iza toga naš strah da sami ne vrijedimo.
Osoba se u osnovi osjeća nevoljeno u samoj srži bića. Tada i veza, može podići strah od intimnosti koja bi mogla razotkriti tu osnovnu, neprihvatljivu srž.
Ako nema dovoljno ljubavi prema sebi da probudi nježnost i prihvaćanje prema vlastitom unutarnjem svijetu, taj svijet ostaje skriven i neotkriven. Kad nedostaje intimnost, srce ne doživljava ispunjenje i krug starih vjerovanja se nastavlja.
Tada ogorčenost može bujati i zakiseliti naše tijelo. Jedna od bolesti koja je vezana uz ogorčenje je bol u donjem dijelu kralježnice. Sve što guši protok energije u našoj zdjelici, gdje je ognjište našeg užitka i prava na osjećaje, «zakiseliti» će sve što se kreće prema gore. Prema osjećaju vlastite autonomnosti, osjećaju osobnog autoriteta i ljubavi prema sebi i drugima.