Najava radionice 9.9.2018., nedjelja «POVEZANOST»
Voditelj: Tihana Ilić Prskalo
Trajanje: 10:30 – 17:30 h
Cijena radionice: 350 kn
Prijave zaprimamo putem kontakt obrasca
«Ne internalizira se toliko sam roditelj, koliko odnos između roditelja i djeteta.» Ken Wilber
Djeca uče o životu kroz povezanost s roditeljima, ta povezanost može biti blagodat sigurne luke za dijete ili izvor krajnje nesigurnosti. Kako god bilo mi učimo kroz to iskustvo.
Prvih par godina dijete je vezano uz tijelo i njegove potrebe, te osjećaj ugode i neugode. Zato i egocentričnost jednog trogodišnjaka nije isto što i egocentričnost odrasle osobe, to je razvojna etapa malog bića i otkrivanja vlastite autonomije.
U pravilu između treće i četvrte godine, nakon uspostavljanja autonomije i osnovne kontrole impulsa dijete prelazi u sljedeću fazu spremnosti izlaženja ususret drugima i suradnju. Može se dogoditi iznenada, kad naizgled neukrotivo dijete spontano učini nešto ljubazno i dobro za nekoga. Dijete se s tri i pol godine može vratiti u tvrdoglavost prije no što napokon krene dalje prema skladnijem stadiju u kojemu je više ljubavi, u dobi od otprilike četiri godine. U neizvjesnosti novog ponašanja dijete se često vraća poznatim obrascima u kojima nalazi sigurnost. Razvoj ne teče uvijek glatko. Nažalost, puno ljudi uopće ne dosegnu stadije viših vibracija.
Ova razvojna faza u djetinjstvu označava stvaranje socijalnog identiteta, poznatog i kao persona. To je aspekt našeg bića koji stvaramo kako bismo postigli ljubav, društveno odobravanje i kako bismo se slagali sa svijetom. Tu svijet više ne promatramo isključivo u kontekstu vlastitih potreba pa se naši odnosi šire od specifičnih odnosa s jednom osobom (odnosno, odnosa dijete i majka, dijete i otac) kako bi uključili širu obitelj i društvene strukture. Dijete sada ustanovljuje da je dio mamina i tatina međusobnog odnosa te da ima braću i sestre, vršnjake u razredu, susjede i prijatelje.
Verbalne poruke koje su do tada internalizirane bile su usredotočene na djelovanje i ponašanje. U sadašnjem stadiju internalizira se odnos roditelj i dijete. Zbog toga nam nisu važne samo poruke koje nam npr. tata upućuje u kući, u tom kontekstu jako nam je važan stvarni odnos tate s nama. Ako je poruka upućena u kontekstu straha, internaliziramo poruku sa strahom. Način na koji internaliziramo svoje osnovne obiteljske odnose oblikuje naše ponašanje te ono tko postajemo.
Naime, ako se bunimo protiv tatinih poruka, ostvarujemo scenarij zločestog djeteta i roditelja koji kritizira, a aspekti toga postaju dijelovi našeg unutarnjeg dijaloga. Kada je roditelj izuzetno kritičan ili strogo kažnjava bunt i neslaganje, onda možemo ponijeti u sebi internaliziranog intenzivnog unutarnjeg kritičara. Pa tako možemo cijeli život voditi unutarnju borbu između buntovnih poriva i sputavajućeg unutarnjeg kritičara.
I te odnose ponavljamo s drugima.
Djeca odnos internaliziraju oponašanjem. Dijete koje je često koreno, samo će koriti svoju lutku ili brata i sestru. To oponašanje se naziva identifikacija te čini srž programa odnosa. Identifikacija je djetetovo prihvaćanje vjerovanja, stavova, vrijednosti i ponašanja drugih te uvođenje tih stavova u vlastite odnose.